BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
KANTON SARAJEVO
OPĆINSKI SUD U SARAJEVU
Broj: 65 0 P 869508 20 P
Sarajevo, 15.06.2021. godine
Općinski sud u Sarajevu, sudija Adi Isaković, u pravnoj stvari tužitelja: 1. E.R. iz Ž., ..., 2. I.R. iz Ž., ..., 3.H.M. iz Ž., ..., 4. E.H. iz L., ..., 5. F.Š. iz Ž., ..., 6. M.B. iz Ž., ..., 7.A.G. iz L., ..., 8. N.M. iz L., ..., 9. S.B. iz L., ..., 10. M.D. iz L., ..., 11. O.D. iz L., ..., 12. S.D. iz L., ..., 13. H.B. iz L., ..., 14. F.A. iz L., ..., 15. R.B. iz L., ..., 16. B.B. iz L., ..., 17. M.A. iz D.I., ..., 18. M.A.1 iz L., ... i 19. J.B. iz L., ..., koje sve zastupa punomoćnik Droce Senad, advokat iz Mostara, protiv tuženog Federacija Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo Federacije BiH, ulica Valtera Perića broj 15/5, Sarajevo, radi utvrđenja diskriminacije i isplate, vrijednosti predmeta spora od 10.100,00 KM, nakon što je dana 05.05.2021. godine glavna rasprava zaključena u prisustvu punomoćnika tužitelja i zastupnika tuženog, dana 15.06.2021. godine, donio je
P R E S U D U
I Utvrđuje se da su tužitelji I.R., H.M., E.H., F.Š., M.B., A.G., N.M., S.B., M.D., O.D., S.D., H.B., F.A., R.B., B.B., M.A., M.A. i J.B. neposredno diskriminirani od strane tuženog Federacije BiH na način što je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i porodica sa djecom („Službene novine Federacije BIH“, broj 14/09), koji Zakon je stupio na snagu 12.03.2009. godine, tuženi Federacija BiH povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje, čime su tužitelji izvedeni iz stečenih prava na isplatu invalidnine.
II Tužbeni zahtjev kojim je predloženo da sud naloži tuženom da isplati tužiteljima na ime neisplaćenih ličnih invalidnina i to: I.R. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 12.03.2009., H.M. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 31.05.2009., E.H. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.05.2009., F.Š. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.10.2011., M.B. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.03.2009., A.G. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 12.03.2009., N.M. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 12.03.2009., S.B. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 12.03.2009., M.D. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 30.06.2009., O.D. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 30.04.2009., S.D. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 30.04.2009., H.B. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 12.03.2009., F.A. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.05.2009., R.B. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 12.03.2009., B.B. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 12.03.2009., M.A. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 31.03.2009., M.A.1 iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 30.06.2009. i J.B. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 12.03.2009. godine i to svima zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos naknade koji dospijeva svakog 01-og u mjesecu za prethodni mjesec, u roku od 30 dana, odbija se kao neosnovan.
III Nalaže se tuženom Federaciji Bosne i Hercegovine da na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine, odredaba Evropske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i osnovnih sloboda, odredbi ostalih međunarodnih akata i načela, te ostalim pozitivnim propisima otkloni postojeću diskriminaciju kao i njene posljedice, te dovede tužitelje u jednak položaj pred zakonom.
IV Odbacuje se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da sud naloži tuženom da tužitelje vrati u prava koja su imali prije poduzimanja diskriminirajuće radnje odnosno prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BIH“, broj 14/09), a koji Zakon je stupio na snagu dana 12.03.2009. godine.
V Tužba u odnosu na prvotužiteljicu E.R. se odbacuje.
VI Nalaže se tuženom da tužiteljima I.R., H.M., E.H., F.Š., M.B., A.G., N.M., S.B., M.D., O.D., S.D., H.B., F.A., R.B., B.B.,M.A., M.A.1 i J.B., na ime naknade nematerijalne štete, isplatiti novčane iznose od po 2.000,00 KM, u roku od 30 dana.
VII Nalaže se tuženom da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.642,50 KM, u roku od 30 dana.
O b r a z l o ž e nj e
Tužitelji su putem punomoćnika, tužbom od 19.10.2020. godine, pokrenuli parnični postupak protiv tuženog radi utvrđenja diskriminacije – povrede prava na jednako postupanje i isplate. U činjeničnim navodima ističu da je tužiteljima rješenjima Centara za socijalni rad Živinice, Lukavac i Doboj Istok, a temeljem odredaba Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BIH“ broj 36/99 i 14/09) utvrđen invaliditet oštećenja organizma po osnovi stečenog invaliditeta u različitim procentima, te priznato pravo na lične invalidnine III, IV i V grupe. Sva navedena rješenja donesena su na osnovu tada važećeg Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BIH“ broj 36/99 i 54/04) u skladu i na temelju odredbe člana 18g koji je tada bio na snazi. Odredbom člana 18b izmjena i dopuna Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BIH broj 54/04) osobe s invaliditetom uključujući i civilne žrtve bili su razvrstani u 5 grupa s procentima invaliditeta od 60-100 %, te su temeljem te odredbe stekli određena prava a prije svega pravo na ličnu invalidninu određenom novčanom iznosu. Navedenim zakonom osim opisane kategorije osoba s invaliditetom u koje spadaju tužitelji potpadaju i civilne žrtve rata jer su i oni također osobe s tjelesnim oštećenjima odnosno invalidi s tim da ih zakonska terminologija označava kao civilne žrtve rata. Međutim, i invalidi koji su kao civili zadobili povrede u ratu (civilne žrtve rata) i tzv. mirnodopski ili neratni invalidi (osobe s tjelesnim oštećenjem) su bili izjednačeni kada je u pitanju sticanje prava i stepen invalidnosti po osnovu navedenog zakona jer su i jedni i drugi bili tretirani u navedenih šest grupa. Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH je dana 30.07.2009. godine potpisao Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom i Opcioni protokol koji je ratificiran od strane Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH dana 07.12.2009. godine. Nakon deponiranja instrumenta o ratifikaciji Konvencija o pravima osoba s invaliditetom i fakultativni protokol stupili su na snagu 11.04.2010. godine pa je tako Konvencija postala dio prava i pravnog sistema u Bosni i Hercegovini. Međutim, prije ratifikacije Konvencije tuženi je putem svog zakonodavnog tijela donio izmjene i dopune Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BIH“ broj 14/09) koji je stupio na snagu 12.03.2009. godine na način da je član 18b zakona izmijenjen i umjesto ranijih 6 grupa uvedene samo dvije i to samo u odnosu na tzv. mirnodopske invalide. Međutim, kada su u pitanju civilne žrtve rata odredbe ranijeg zakona ostale su iste i njihova prava ostala na snazi. Nadalje tužitelj napominju da pored ove dvije grupe invalida postoji i treća grupa i to ratni vojni invalidi čija su prava mnogo šira i propisana drugim zakonom, kojim zakonom se RVI dijele u 9 grupa ovisno o stepenu invaliditeta u rasponu od 20-100 %. Dakle, nakon donošenja citiranih izmjena i dopuna Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom svim osobama s invaliditetom manjim od 90 % a koje nisu civilne žrtve rata ili ratni vojni invalidi ukinuto je pravo na invalidinu čime su ostavljeni bez ikakvih primanja i dovedeni na rub siromaštva. Tužena je zakonskom intervencijom, članom 3 Zakona o izmjena i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom razdvojila korisnike tog zakona na dvije skupine i to na tzv. mirnodopske invalide koji pravo na ličnu invalidinu ostvaruju tek sa 90 % tjelesnog oštećenja i civilne žrtve rata koji to isto pravo ostvaruju već sa 60 % tjelesnog oštećenja. Sve navedeno jasno upućuje na diskriminaciju po osnovu načina nastanka invaliditeta, odnosno između lica s invaliditetom čija invalidnost je nastala rođenjem ili povredom u miru u odnosu na lica čija je invalidnost nastupila u ratu. Takvim postupanjem tužena je također prekršila osnovni princip utvrđen Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda i to članom 17 kojim je propisano načelo zabrane i zloupotrebe prava. Kako je zakonodavac nesumnjivo zanemario odredbe preambule Ustava BiH a što je sve potvrđeno i u specijalnom izvještaju o pravima osoba s invaliditetom iz novembra 2010. godine, godišnjem izvještaju o rezultatima aktivnosti Institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH iz 2011. godine i analitičkom izvještaju Evropske komisije od 29.05.2019. godine to predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su tužitelji neposredno diskriminirani od strane tužene Federacije BiH na način što je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH“ broj 14/09) povrijedila pravo tužitelja na jednako postupanje na koji način su tužitelji izvedeni iz već stečenih prava za isplatu invalidnine. Sljedstveno tome, predlažu da sud obaveže tuženu da tužiteljima na ime neisplaćenih ličnih invalidnina, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos naknade koji dospijeva svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec, isplati: E.R. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 26.07.2021., I.R. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 12.03.2009., H.M.iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 31.05.2009., E.H. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.05.2009., F.Š. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.10.2011., M.B. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.03.2009., A.G. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 12.03.2009., N.M. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 12.03.2009., S.B. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 12.03.2009., M.D. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 30.06.2009., O.D. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 30.04.2009., S.D. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 30.04.2009., H.B. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 12.03.2009., F.A. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.05.2009., R.B. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 12.03.2009., B.B. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 12.03.2009., M.A. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 31.03.2009., M.A.1 iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 30.06.2009. i J.B. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 12.03.2009. godine i to svima zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos naknade koji dospijeva svakog 01-og u mjesecu za prethodni mjesec, u roku od 30 dana uz naknadu troškova postupka.
Odgovorom na tužbu tuženi u cijelosti osporava navode tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva uz istovremeno isticanje prigovora nenadležnosti suda za odlučivanje u parničnom postupku, nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, neblagovremenosti tužbe i zastarjelosti potraživanja u smislu odredbe člana 372 i 376 ZOO. Tvrdi da se zakonska regulativa može mijenjati samo zakonom u parlamentarnoj proceduri od strane zakonodavnog tijela a nikako u sudskom parničnom postupku dok se pojedinačna rješenja o prestanku prava na naknadu – invalidnine donesena po pravilima upravnog postupka mogu pobijati samo po pravnim lijekovima u upravnom postupku odnosno upravnom sporu. Također sud nije nadležan da u parničnom postupku odlučuje u ovoj pravnoj stvari jer se i o stepenu oštećenja organizma – invaliditetu, pravo na novčane naknade po toj osnovi i visine naknada odlučuje isključivo po pravilima upravnog postupka. Osim toga prema Zakonu o sudovima Federacije BIH sud nije nadležan da u parničnom postupku ocjenjuje ustavnost Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom odnosno da li eventualna neusklađenost tog zakona sa Ustavom i ratifikovanim konvencijama uzrokuje diskriminaciju jer je to u isključivoj nadležnosti Ustavnog suda BIH. Ističe da je Ustavni sud BIH već razmatrao Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH“ broj 14/09), te je ocijenio samo da su odredbe člana 5 i 18d neusklađene a da je smatrao da i odredba 18b nije u skladu s Ustavom svakako bi na to ukazao. Nikakvu neusklađenost nije utvrdio ni Ustavni sud BiH odlučujući o zahtjevima za vanredno preispitivanje presuda sudova iz upravnih sporova. Nedostatak aktivne legitimacije tužitelja tuženi vidi u činjenici da tužitelji nakon izmjena Zakona iz 2009. godine u propisanom upravnom postupku ili upravnom sporu nisu dokazali sadašnje zdravstveno stanje – stanje organizma, niti način okolnosti i vrijeme nastanka oštećenja organizma odnosno da li se radi o tzv. mirodopskim (neratnim) invalidima ili civilnim žrtvama rata, te eventualni prestanak prava na naknadu – invalidninu i osnov tog prestanka. Pozivajući se na odredbu člana 13 stav 4 Zakona o zabrani diskriminacije BiH tuženi cijeni da je tužba neblagovremena obzirom da je rok za podnošenje tužbe 3 godine od dana saznanja o učinjeno povredi prava a najdalje 5 godina od učinjene povrede, te da se rok kod kontinuirane diskriminacije računa od dana posljednje učinjene radnje. Kako je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH broj 14/09) stupio na snagu 19.03.2009. godine to je tužba tužitelja od 05.02.2020. godine podnesena po isteku zakonskih rokova. Definisanje invaliditeta je u skladu s definisanjem konvencije iz UN-a a invalidne osobe su jednake pred zakonom, uživaju ista prava i zaštitu kao i osobe bez invaliditeta i imaju posebnu zaštitu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH broj 14/09) je stupio na snagu 12.03.2009. godine odnosno prije ratificiranje UN konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja je stupila na snagu 22.01.2011. godine a sve izmjene Zakona iz 2009. godine su donesene u propisanoj parlamentarnoj proceduri i taj zakon je danas na pravnoj snazi. UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i opcionim protokolom nisu određeni niti regulisani procenti invaliditeta, nije regulisana ni obaveza država potpisnica da svim osoba s invaliditetom moraju obezbijediti novčane naknade a regulisana je obaveza da za osobe s invaliditetom obezbjedi jednakost pred zakonom i ista prava i zaštita kao za osobe bez invaliditeta, dok je svakoj državi potpisnici ostavljeno da u skladu sa svojim zakonodavstvom, mogućnostima i specifičnostima odredi posebnu zaštitu kao i stepen oštećenja organizma – invaliditeta. Tužitelji ne dokazuju različito postupanje u odnosu na grupe kojoj tužitelji ne pripadaju, dok tuženi ima pravo da u skladu sa specifičnim okolnostima, javnim interesom i materijalnim mogućostima reguliše oblast javne zaštite odnosno novčanih naknada za invalidne osobe. To potvrđuje i odredba člana 5 Zakona o zabrani diskriminacije BiH kojom je propisano da se zakonske mjere i radnje neće smatrati diskriminacijskim kad se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti in da se ne smatraju diskriminacijskim mjere kad se njima ostvaruje legitiman cilj i ako postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se nastoji realizirati. Tzv. mirnodopski invalidi se ne mogu upoređivati i izjednačavati s civilnim žrtvama rata i s ratnim vojnim invalidima obzirom da su civilne žrtve rata i RVI stradali u posebnim, specifičnim, naročito opasnim okolnostima ratnih stanja u BIH i od posljedica ratnih dejstava, pa je država odnosno Federacije BIH bila dužna obezbijediti im dodatnu zaštitu. Osnovu razliku između ove tri kategorije tuženi vidi u činjenici da prava i naknade regulisane za civilne žrtve rata i RVI imaju karakter i naknada za nemogućnost države da ih zaštiti u vrijeme ratnih dešavanja, dok za RVI predstavljaju i naknade za zasluge koje su imali u odbrani države. Osobe sa stepenom oštećenja organizma – invaliditetom od 90 i 100 % ne mogu funkcionirati kao osobe bez invaliditeta kao ni osobe s manjim stepenom invaliditeta jer same ne mogu zadovoljavati svoje osnove i bitne životne potrebe. U pogledu osoba sa oštećenjima organizma, 60, 70 i 80 % ocjenjivala su ste stanja i bolesti a ne invaliditet odnosno smanjenja mogućnost funkcioniranja jer je iz prakse utvrđeno da stepen oštećenja organizma od 60-80 % nije smetnja da te osobe zadovoljavaju svoje svakodnevne potrebe ili zasnivaju radni odnos i rade. S obzirom na navedeno smatra da je legitiman cilj izmjena zakona iz 2009. godine bio omogućavanje funkcioniranja i izjednačavanje mogućnosti za osobe s najtežim oblicima invaliditeta dok razlog razumne opravdanosti nalazi u činjenici da osobe s nižim stepenom invaliditeta zbog toga nisu spriječene za normalno funkcioniranje u društvu. Imajući u vidu da su ekonomske prilike u BiH nepovoljne, te da ne postoji mogućnost da se svima omogući primanje novčanih naknada odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH broj 14/09) nikako se ne mogu smatrati diskriminirajućim jer su dozvoljene Ustavom BIH i ratifikovanim konvencijama. Posebno naglašava da se u konkretnom slučaju ne radi o sistemskoj diskriminaciji obzirom da se radi o primjeni važećeg zakona koji je na pravnoj snazi i koji nije ocijenjen ni neustavnim ni neusklađenim s Ustavom BiH, ratifikovanim konvencijama i drugim međunarodnim propisima. Nadalje ističe da tužitelji nisu dokazali eventualni prestanak prava na naknadu, vrijeme, osnov ni razloge eventualnog prestanaka, a također nisu dokazali ni sadašnje zdravstveno stanje, niti visinu naknade za svakog pojedinačno. Nema osnova ni zakonske mogućnost i da sud u parničnom postupku uvodi tužitelje u pravo i to retroaktivno i protivnoj važećoj zakonskoj regulativi, obzirom da se o visini naknada odlučuju isključivo po pravilima upravnog postupka. Na kraju tvrdi da nema pravnog osnova da tužitelji potražuju zakonsku zateznu kamatu na eventualno dosuđene naknade jer na iste ne bi imali pravo ni da nije bilo izmjena Zakona koji Zakon nikada nije ni regulisao pravo na zatezne kamate. Shodno navedenom predlaže da sud tužbu odbaci ili tužbeni zahtjev svih tužitelja odbije kao neosnovan i nedokazan a tužitelje obaveže na naknadu troškova parničnog postupka.
Na pripremnom ročištu održanom 14.04.2021. godine tužitelji su tužbu preinačili na način da su uz već postojeće zahtjeve (zahtjev za utvrđenje diskriminacije i zahtjev za naknadu materijalne štete) istakli dva dodatna zahtjeva, i to zahtjev za otklanjanje diskriminacije i zahtjev za naknadu nematerijalne štete, koju preinaku tužbe je sud ocijenio dozvoljenom, s obzirom da je ista blagovremena1, dopuštena i svrsishodna u smislu sveobuhvatnog rješenja predmetne pravne stvari sa aspekta odredaba člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini2 (u daljem tekstu: ZZD), koji se kao specijalni zakon primjenjuje u postupcima pred sudom u koji su pokrenuti radi zaštite od diskriminacije.
Na ročištu za glavnu raspravu pročitani su i izvršen je uvid u nalaz, ocjena i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo za E.R., datum ocjene 26.07.2012. godine, obavještenje MUP-a TK Živinice za E.R. od 27.07.2020. godine, rješenje Centra za socijalni rad Živinice za I.R. od 27.02.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Živinice za H.M. od 20.05.2009. godine, rješenje JU “Centar za socijalni rad Lukavac“ za F.Š. od 15.11.2011. godine, rješenje Centra za socijalni rad Živinice za M.B. od 30.03.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za A.G. od 26.08.2008. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za N.M. od 15.06.2011. godine, rješenje JU “Centar za socijalni rad Lukavac“ za S.B.od 29.11.2006. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za M.D. od 23.06.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za O.D. od 27.04.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za S.D. od 02.04.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za H.B. od 27.08.2008. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za F.A. od 27.05.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za za R.B. od 27.08.2008. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za B.B. od 12.02.2008. godine, rješenje Centra za socijalni rad Doboj Istok za M.A. od 19.03.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za M.A.1 od 02.06.2009. godine, rješenje JU “Centar za socijalni rad Lukavac“ za J.B. od 25.04.2006. godine, specijalni izvještaj o pravim osoba sa invaliditetom Institucije ombdusmena za ljudska prava BiH iz novembra 2010. godine (str. od 18, 31, 32, 33, 34, 35, 36 i 37), godišnji izvještaj o rezultatima aktivnosti institucije ombudsmena za ljudska prava BiH za 2011. godinu Institucije ombdusmena za ljudska prava BiH iz marta 2012. godine (str. 72 i 73), radni dokument – analitički izvještaj Evropske komisije od 29.05.2019. godine (str. 51), strategija za unapređenje prava i položaja osoba sa invaliditetom u F BiH (2016. – 2021) iz jula 2016. godine (str. 25-28), akt/dopis – odgovor Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Sarajevo od 24.11.2020. godine, akt - dostava rješenja JU Centra za socijalni rad Živinice od 17.11.2020. godine za I.R., rješenje Federalnog ministarstva rada i socijalne politike za I.R. od 28.09.2009. godine, rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 829615 20 P od 15.07.2020. godine, presuda Vrhovnog suda F BiH broj 07 0 U 004853 12 Uvp od 11.04.2013. godine, presuda Vrhovnog suda F BiH broj 07 0 U 005926 12 Uvp od 20.03.2014. godine. akt – dostava dokaza Federalnog ministarstva rada i socijalne politike od 11.11.2020. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za M.A.1 od 02.06.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za J.B. od 01.04.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za B.B. od 30.03.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za R.B. od 08.05.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za S.B. od 07.04.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za A.G. od 11.05.2009. godine, rješenje Centra za socijalni rad Lukavac za H.B. od 11.05.2009. godine, kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za I.R., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za H.M., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za E.H., kartice isplata neratne invalidnine za F.Š., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za M.B., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za A.G., kartice isplata neratne invalidnine za N.M., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za M.D., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za S.B., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za O.D., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za S.D., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za H.B., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za F.A., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za B.B., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za M.A., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za M.A., kartice isplata neratne invalidnine (2006-2009) za J.B., akt/dopis Federalnog ministarstva rad ais ocijalne politike od 19.01.2021. godine, rješenje Centra za socijalni rad Tuzla od 23.03.2009. godine za O.A. o prestanku prava i rješenje Centra za socijalni rad Tuzla od 20.03.2007. godine za O.A. o utvrđivanju prava na invalidninu.
Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je sljedeće činjenično stanje.
Tužiteljima od 2-19 su rješenjima Centara za socijalni rad Živinice, Lukavac i Doboj Istok, na osnovu odredbi članova 18b, 18c, 18f i 18g tada važećeg Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH broj 36/99 i 54/04) priznata prava na ličnu invalidninu III, IV i V grupe kao licima s oštećenjima organizma po osnovu stečenog invaliditeta od 60 i 70% i isplaćivane mjesečne naknade u iznosima od 42,60 KM, 59,64 KM i 83,07 KM. Navedena prava su im priznata rješenjima od 2006., 2007. odnosno 2009. godine sve dok postoje zakonski uslovi za korištenje istih s tim da su sva rješenja podložna reviziji Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Prvotužiteljici E.R. je Nalazom, ocjenom i mišljenjem Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo od 26.07.2012. godine utvrđeno oštećenje organizma u visini od 60%.
Odredbom člana 18b važećeg zakona bilo je propisano da radi ostvarivanja prava utvrđenih ovim zakonom lica s invaliditetom razvrstavaju se prema utvrđenom procentu oštećenja organizma u pet grupa i to: I. grupa - lica sa invaliditetom sa 100% oštećenja organizma, II. grupa - lica sa invaliditetom sa 90% oštećenja organizma, III. grupa - lica sa invaliditetom sa 80% oštećenja organizma, IV. grupa - lica sa invaliditetom sa 70% oštećenja organizma, V. grupa - lica sa invaliditetom sa 60% oštećenja organizma. Članom 18c istog bilo je propisano da se lična invalidnina određuje srazmjerno stepenu oštećenja, na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije u skladu s međunarodnom klasifikacijom oštećenja, invaliditeta i hendikepa Svjetske zdravstvene organizacije, a mjesečni iznos lične invalidnine određuje se u procentu od osnovice definirane u članu 18f i to: Grupa I 70%, II 50%, III 39% , IV 28% i V 20%.
Članovima 18f i 18g osnovica za određivanje mjesečnih novčanih primanja, prema ovom zakonu, iznosi 213,00 KM, o pravima rješava u prvom stepenu centar za socijalni rad ili općinska služba za upravu kojoj su povjereni poslovi socijalne zaštite prema mjestu prebivališta ili boravišta podnosioca zahtjeva, a o žalbama protiv rješenja donesenih u prvom stepenu rješava Federalno ministarstvo rada i socijalne politike.
Članom 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH“, broj 14/09) koji je stupio na snagu 12.03.2009. godine, izmijenjen je član 18b na način da: „Radi ostvarivanja prava utvrđenih ovim Zakonom lica s invaliditetom razvrstavaju se prema utvrđenom procentu oštećenja organizma u dvije grupe i to: I. grupa - lica s invaliditetom sa 100% oštećenja organizma i II. grupa - lica sa invaliditetom sa 90% oštećenja organizma".
Odredbom člana 1 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH“, broj 36/99) bilo je propisano da se tim zakonom uređuje: • osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, • osnivanje i rad ustanova zaštite i invalidskog udruženja, • osnovna prava civilnih žrtava rata i članova njihovih porodica, • osnove zaštite porodice sa djecom, • finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Izmjenama i dopunama iz 2006. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/06) u članu 1 u alineji 2 riječi: "invalidskog udruženja" zamjenjene su riječima: "udruženja lica s invaliditetom". Iza alineje 2. dodana je nova alineja 3. koja glasi: " - osnovna prava lica s invaliditetom", a u alineji 4. riječ "osnovna" zamijenjena s riječju "posebna".
Dakle, nakon 2006. godine član 1 Zakona propisuje da se tim zakonom uređuju: - osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, osnivanje i rad ustanova zaštite i druženja lica sa invaliditetom, osnovna prava lica sa invaliditetom, posebna prava civilnih žrtava rata i članova njihovih porodica, osnove zaštite porodice sa djecom i finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine.
U Specijalnom izvještaju o pravima osoba s invaliditetom Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH iz novembra 2010., kao i Godišnjem izvještaju o rezultatima aktivnosti iz marta 2012. godine, navodi se, između ostalog, da su izmjene Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom iz 2009. godine dovele do toga da su prava izgubile sve osobe s invalidnošću manjom od 90%, a osobama s invaliditetom koji je nastao nakon 65. godine života ukinuto je pravo na dodatak za njegu i pomoć... čime su ostavljeni bez ikakvih primanja i dovedeni na rub siromaštva. Preporučuje se da država na cijeloj teritoriji osigura jednake mogućnosti u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom, bez obzira na mjesta njihovog prebivališta, ujednačavanje kriterija za dodjelu naknada osobama s invaliditetom po svim osnovama, aktueliziranje i razmatranje ponovne uspostave prava invalidima s priznatim tjelesnim oštećenjem manjim od 90% itd...
Prema Strategiji za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom u Federaciji BiH (2016.-2021.) iz jula 2016. godine Vlada Federacije BiH navodi da svi zakoni Federacije BiH koji tretiraju pitanja invalidnosti i koji su od značaja za osobe s invaliditetom trebaju biti doneseni u skladu s principima Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda koju je BiH ratificirala 12.07.2002. godine, a kako je to i navedeno u Zaključku V broj 890/2011 Vlade Federacije BiH od 05.09.2011. godine. Nadalje se navodi da su pripremljene i u proceduru upućene izmjene i dopune Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom, u dijelu osnovnih prava osoba s invaliditetom i u dijelu zaštite civilnih žrtava rata, te da je u cilju prevazilaženja diskriminacije u pogledu zaštite osoba s invaliditetom po osnovu uzroka nastanka invalidnosti pripremljen i u parlamentarnu proceduru upućen Zakon o osnovnim načelima i okviru materijalne zaštite osoba s invaliditetom. Također se navodi da u ostvarivanju prava iz oblasti socijalne zaštite osoba s invaliditetom nema diskriminacije po dobnoj, nacionalnoj, spolnoj i rasnoj osnovi, ali je evidentna diskriminacija osoba s invaliditetom po osnovu uzroka nastanka invalidnosti u pogledu obima i iznosa ostvarenih prava. Kao prioritet, između ostalog, navedeno je i prevazilaženje dikriminacije OSI (osoba s invaliditetom).
Osim navedenog, u Specijalnom izvještaju o pravima osoba s invaliditetom Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH iz novembra 2010. godine navedeno je da su izmjene i dopune Zakona izvršene više puta, a bez donošenja njegovog prečišćenog teksta što je u značajnoj mjeri otežalo njegovu praktičnu primjenu, pri čemu je tekst određenih normi nejasan i veoma konfuzan.
Tako, dakle, zakonodavac nije intervenirao u odredbu člana 56 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BIH“ broj 36/99 i 54/04), prema kojoj odredbi radi ostvarivanja prava utvrđenih ovim zakonom za civilne žrtve rata, ako propisom kantona nije drugačije utvrđeno, invalidi se razvrstavaju prema utvrđenom procentu tjelesnog oštećenja, u šest grupa, i to: I. grupa - invalidi sa 100% tjelesnog oštećenja kojima je za redovan život potrebna njega i pomoć od strane drugog lica, II. grupa - invalidi sa 100% tjelesnog oštećenja , III. grupa - invalidi sa 90% tjelesnog oštećenja, IV. grupa - invalidi sa 80% tjelesnog oštećenja, V. grupa - invalidi sa 70% tjelesnog oštećenja, VI. grupa - invalidi sa 60% tjelesnog oštećenja.
Međutim, s druge strane, kao je to ranije navedeno, dakle članom 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH“, broj 14/09) koji je stupio na snagu 19.03.2009. godine, izmijenjen je član 18b na način da: „Radi ostvarivanja prava utvrđenih ovim Zakonom lica s invaliditetom razvrstavaju se prema utvrđenom procentu oštećenja organizma u dvije grupe i to: I. grupa - lica s invaliditetom sa 100% oštećenja organizma i II. grupa - lica sa invaliditetom sa 90% oštećenja organizma".
Osim niza prigovora usmjerenih na neosnovanost tužbenog zahtjeva, od procesnih do materijalnih, iz predloženih dokaza tuženog proizlazi da uopće nije sporno da su tužiteljima od 2-19, priznata prava rješenjima Centara za socijalni rad Doboj Istok, Živinice i Lukavac, kao i da su im tā prava na lične invalidnine prestala nakon 26.03.2009. godine, upravo iz razloga izmjene člana 18b. Kao dokaz na tu okolnost, osim rješenja o prestanku prava, tuženi je proveo i dokaze da je tužiteljima uredno isplaćivao invalidnine i to kartice isplata (neratne invalidnine), a koje isplate ne spore ni tužitelji.
Iz akta – Odgovor Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Sarajevo, broj: 06-31/14-33/20-D ĐN od 24.02.2020. godine, utvrđeno je da je sadržaj istog identičan odgovoru na tužbu, uz apostrofiranje osporavanja visine tužbenog zahtjeva na način da pojedini tužitelji neosnovano potražuju isplatu počev od 12.03.2009. godine, obzirom da isplata priznatih naknada tužiteljima prestala kasnije, a ne na dan 12.03.2009. godine.
Odredbom člana 12 Zakona o zbrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH, broj 59/09 i 66/16 - ZZD) - Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije- propisano je da su osoba ili grupa osoba koje su izložene bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog Zakona, ovlašteni podnijeti tužbu i tražiti: a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije); b) zabranu poduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije); c) da se naknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete); d) da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima, u slučaju kada je diskriminacija počinjena kroz medije (štampane, printane i elektronske), odnosno bilo koje vrste.
Stavom 3 istog člana ZZD propisano je da o tužbama iz stava 1 ovog člana odlučuje nadležan sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Odredbom člana 13 propisano je da ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, a u skladu sa zakonima o sudovima obaju entiteta i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, za sporove po tužbi iz člana 12 ovog Zakona nadležan je u prvom i drugom stepenu, pored suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište ili boravište, te sud mjesta gdje se dogodila šteta ili je počinjena radnja diskriminacije.
Prema citiranoj odredbi neosnovan je prigovor tuženog o nenadležnosti ovog suda za odlučivanje po ovako postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, u konkretnom slučaju tužitelji predlažu utvrđenje postojanja diskriminacije i naknadu štete koju zahtijevaju u iznosima određenim navedenim rješenjima, zbog čega sud cijeni da je tako postavljen tužbeni zahjev dopušten, odnosno da je ovaj sud nadležan za odlučivanje po istom.
Ostajući pri prednjem, sud posebno napominje da odlučujući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu ne uvodi tužitelje u neko „novo“ pravo, niti cijeni stepen i način oštećenja njihovog organizma, nego isključivo odlučuje da li su isti, kao tzv. neratni ili mirnodopski invalidi, donošenjem Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH broj 14/09) stavljeni u nejednak položaj s civilnim žrtvama rata, čiji su statusi i prava na ličnu invalidninu (bili) regulisani istim zakonom, tačnije odredbom člana 18b i 56 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH broj 36/99 i 54/04). U cilju razjašnjenja, sud posebno napominje da je, uz teškoće koje je imao i Ured ombudsmena za ljudska prava BiH, utvrdio da su istim Zakonom tretirane dvije posebne grupe i to lica s invaliditetom i civilne žrtve rata. Tužitelji prvu grupu nazivaju „mirnodopskim“, a tuženi „neratnim“ invalidima. U svakom slučaju, jasno je da se u prvom slučaju radi o osobama s oštećenjima organizma koja nisu vezana za ratna dešavanja. Osim toga, tužbeni zahtjev dopušten je i u drugom dijelu, odnosno dijelu potraživanja naknade materijalne štete, koji dio će sud posebno obrazložiti u dijelu odluke o visini tužbenog zahtjeva. Obzirom da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, kao i da tužitelji potražuju iznose priznate rješenjima iz 2008. godine, imajući u vidu citiranu odredbu člana 12 ZZD, sud će potraživane novčane naknade cijeniti prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima, odnosno kao materijalnu štetu, o čemu će se detaljnije izjasniti u dijelu postavljene visine i same osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva.
Nije sporno da je Vrhovni sud Federacije BiH presudama od 20.03. i 11.04.2013. godine, a odlučujući po zahtjevima osoba istog statusa kao i tužitelji, u postupku za vanredno preispitivanje sudskih odluka takve zahtjeve odbio. Dakle, i oštećene osobe iz drugih kantona pokretale su upravne postupke protiv rješenja kojim je utvrđen prestanak prava na ličnu invalidninu, zatim i upravne sporove u kojima su takve tužbe odbijane, a na kraju je Vrhovni sud donosio i presude kojim se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbija.
Sama (nesporna) činjenica da je tužiteljima status invalida priznat i na osnovu kojeg im je isplaćivana odgovarajuća novčana naknada, a koje pravo im je uskraćeno izmjenama i dopunama Zakona iz 2009. godine, dovoljan je argument za neosnovanost istaknutog prigovora aktivne legitimacije tužitelja, uz ponovnu opasku da tužitelji tužbenim zahtjevom predlažu utvrđenje diskriminacije i naknadu materijalne štete u smislu odredbe člana 12 ZZD.
Nadalje, suprotno tvrdnji tuženog, sud cijeni da je tužba tužitelja blagovremena. Iako je odredbom člana 13 stav 4 ZZD propisan prekluzivan rok za podnošenje posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije od tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže pet godina od dana učinjene povrede, ovaj sud cijeni da se u konkretnom slučaju radi o tzv. sistemskoj diskriminaciji3.
Naime, u sistemu socijalne zaštite u Federaciji BiH prisutna je neposredna diskriminacija koja pogađa najveći broj pripadnika marginalizovanih grupa te i veliki broj stanovnika Federacije BiH. Najizraženija neposredna diskriminacija utvrđena zakonima Federacije BiH, dakle sistemska, odnosi se na diskriminaciju osoba sa invaliditetom (OSI) po osnovu uzroka invalidnosti. Konkretnije neratni invalidi su u odnosu na ratne vojne invalidne, u kategorizaciji oštećenja organizma te u novčanim naknadama, sistemski, neposredno diskriminisani. Kao što je naprijed navedeno, Zakon o zabrani diskriminacije BiH zabranjuje diskriminaciju između ostalog i u oblasti „socijalne zaštite“ što se po Zakonu o zabrani diskriminacije odnosi i na sve „javne organe“ (član 1 stav 2) dok je članom 6 izričito propisano da se Zakon o zabrani diskriminacije BiH primjenjuje „na postupanja svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta BiH (stav 1) te, između ostalog, u oblasti „socijalne zaštite“ (tačka c). Da su tužitelji diskriminirani po osnovu uzroka nastanka invaliditeta jasno proizlazi iz same Strategije za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom u Federaciji BiH (2016.-2021.) iz jula 2016. godine u kojem Vlada Federacije BiH priznaje da je u cilju prevazilaženja diskriminacije u pogledu zaštite osoba s invaliditetom po osnovu uzroka nastanka invalidnosti pripremila i u parlamentarnu proceduru uputila Zakon o osnovnim načelima i okviru materijalne zaštite osoba s invaliditetom. Također je navela da u ostvarivanju prava iz oblasti socijalne zaštite osoba s invaliditetom nema diskriminacije po dobnoj, nacionalnoj, spolnoj i rasnoj osnovi, ali da je evidentna diskriminacija osoba s invaliditetom po osnovu uzroka nastanka invalidnosti u pogledu obima i iznosa ostvarenih prava.
Prema odredbi člana 14 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“, broj 66/16) postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda, provest će se prema odredbama ovog zakona. Stoga, neosnovano tuženi prigovara navodnoj retroaktivnoj primjeni zakona, a s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesna 19.10.2020., a parnica počela teći 03.11.2020. godine, odnosno danom prijema tužbe na odgovor.
Odredbom člana 2 Zakona o zabrani diskriminacije (ZZD) propisano je da će se diskriminacijom u smislu zakona smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života. Stavom 2 istog člana propisano je da se zabrana diskriminacije primjenjuje na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Odredbom člana 3 ZZD propisano je da je neposredna diskriminacija svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2 ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
Članom 14 EKLJP propisano je da se uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Inače, ova odredba u svojoj osnovi zabranjuje diskriminaciju prema otvorenoj listi zabranjenih osnova budući da su korištene riječi „na bilo kojoj osnovi kao što je“ odnosno riječi “drugi status”. Na ovaj način definirana odredba upućuje na mogućnost pozivanja na bilo koji osnov koji je mogao dovesti do diskriminacije, međutim ESLJP je u svojoj praksi postavio određena ograničenja. U predmetu Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen protiv Danske4, sud je zauzeo stav da se ova otvorena lista odnosi samo na lične osobine aplikanata koje kao takve čine te osobe različitim od ostalih osoba. I upravo u ovom predmetu se radi o ličnim osobinama tužitelja, dakle o oštećenju organizma – invaliditetu, pa je neosnovan prigovor tuženog izjavljen u pravcu da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije iz 2016. godine, donesen nakon izvođenja tužitelja iz prava, a da je tom izmjenom kao jedna od osnova uveden i invaliditet, kao lično svojstvo.
Evropska konvencija u pravnom poretku Bosne i Hercegovine se prema ustavnoj odredbi iz člana II/25 nalazi iznad cjelokupnosti pravnog poretka Bosne i Hercegovine. U pogledu formulacije o direktnoj primjenjivosti Evropske konvencije u Bosni i Hercegovini, može se reći da se radi o odredbi koja dopušta neposrednu primjenu prava sadržanih u njoj od strane sudova u Bosni i Hercegovini i to bez donošenja naknadnih akata za njihovu provedbu. Stoga je analiza odredbi Konvencije, koje se odnose na zabranu diskriminacije od bitnog značaja za primjenu ovog Zakona o zabrani diskriminacije, a dodatno i zato što su činom ratifikacije Konvencije6 otvorena vrata za zaštitu prava pred Evropskim sudom za ljudska prava.
Član 147 Europske konvencije o ljudskim pravima predstavlja centralnu odredbu Evropske konvencije koja zabranjuje diskriminaciju, te jedan od najšire postavljenih instrumenata za zaštitu od diskriminacije, međutim ne nudi mogućnost zaštite svih prava i sloboda, nego samo onih zagarantiranih u drugim članovima Konvencije. Premda član 14 ne navodi eksplicitno invaliditet kao osnov po kojem je zabranjena diskriminacija, ESLJP je izjavio da nema sumnje da riječi „ili drugi status” obuhvataju i diskriminaciju po osnovu invaliditeta8. Sud taj pojam široko tumači i pod njime podrazumijeva i one prema kojima se drugačije postupa zbog njihovog zdravstvenog stanja, kao i one koji su zbog svog zdravstvenog stanja spriječeni da preduzimaju određene aktivnosti. Čini se da sud od država iziskuje da predoče naročito značajne razloge kako bi opravdale razliku u postupanju prema svakom za koga se smatra da ima neki invaliditet.
Također je bitno istaći da je Bosna i Hercegovina 2010. godine ratificirala UN konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i usvojila EU standarde koji se tiču osoba s invaliditetom, a po kojima uzrok invalidnosti nije bitan za određivanje prava na zaštitu i naknade.
Sasvim je jasno, a kako to tuženi i tvrdi, da nije isto ako se invaliditet stekne tako što neko koga država u ratu mobiliše ostane invalid i neko ko je rođen ili oštećenje organizma stekao mimo vanjskog utjecaja poput rata. Tačno je da okolnosti nisu iste, ali prema odredbama ZZD i međunarodnim standardima svi moraju biti jednaki, jer uzrok nastanka invaliditeta nije bitan. Dakle, npr. RVI može koristiti borački dodatak, koji bi se finansirao iz posebnog fonda, ali kada se govori o nekoj osnovici, svi moraju biti jednaki i imati iste naknade, bez obzira na uzrok nastanka invaliditeta.
Bosna i Hercegovina je bila među prvim državama članicama koja je deponirala svoj potpis na Protokol br. 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda je stupio na snagu 1. aprila 2005. godine kojim Protokolom je usvojena opća zabrana diskriminacije kojom je propisano da će se uživanje svih prava određenih zakonom osigurati bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dakle, Protokol broj 12 jamči opću zabranu diskriminacije, koja, za razliku od člana 14, ne zavisi od veze s nekim drugim materijalnim pravom iz EKLJP. Njime se zabranjuje diskriminacija u uživanju svakog prava „koje zakon predviđa”. S obzirom na to da je Bosna i Hercegovina ratificirala9 ovaj Protokol, on je primjenjiv u predmetima u vezi s Bosnom i Hercegovinom. Jednako postupanje, naime, predstavlja ideal sudske jednakosti koji se bazira na osnovnoj postavci da se prema svim pojedincima u sličnim situacijama treba postupati slično ili jednako. Jednako postupanje se bazira na formalnoj sličnosti ne uzimajući u obzir širi kontekst.
Dakle, prema naprijed navedenom i nesporno utvrđenom činjeničnom stanju jasno proizlazi da je tuženi, usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i porodica sa djecom („Službene novine Federacije BIH“, broj 14/09), koji Zakon je stupio na snagu 12.03.2009. godine, tuženi Federacija BiH povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje, čime su tužitelji izvedeni iz stečenih prava na isplatu invalidnine, a o kojem prestanku su donesena i pojedinačna rješenja.
Tuženi, na kojem i leži teret dokazivanja10, nije dokazao razumnu opravdanost i legitiman cilj donošenja navedenih izmjena i dopuna kojim su tužitelji ostali bez ranije stečenih prava. Prema praksi Evropskog suda objektivno i razumno opravdanje razlike u postupanju postoji ako postoji legitiman cilj i postoji proporcionalan odnos između cilja koji se želio postići i sredstava koja su upotrijebljena11. Tuženi legitiman cilj i razumnost donošenja Izmjena i dopuna zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH broj 14/09) opravdava u omogućavanju funkcioniranja i izjednačavanju mogućnosti za osobe s najtežim oblicima invaliditeta i činjenici da osobe s nižim stepenom invaliditeta zbog toga nisu spriječene za normalno funkcioniranje u društvu, a sve imajući u vidu da su ekonomske prilike u BiH nepovoljne, te da ne postoji mogućnost da se svima omogući primanje novčanih naknada. Ovakovo opravdanje po ocijeni ovog suda, nikako se ne može smatrati razumnim niti s legitimnim ciljem, nego samo ukazuje na mnogo ozbiljniji i veći problem tj. da socijalnu politiku u Federaciji BiH ne vodi Ministarstvo za rad i socijalnu politiku, već Ministarstvo finansija Federacije BiH. Dakle, ovaj problem se ne posmatra sa stanovišta potreba ljudi, odnosno sa stanovišta međunarodnih dokumenata i obaveza, već sa stanovišta 'koliko za to ima novca', bez ikakvih naznaka za smanjenjem javne potrošnje npr. reduciranjem administracije. Tačno je da je odredbom člana 5 ZZD propisano da se zakonske mjere i radnje neće se smatrati diskriminacijskim kada se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti, odnosno da se neće smatrati diskriminacijskim mjere kada se njima ostvaruje legitiman cilj i ako postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se nastoji realizirati i kada: a) proizilaze iz provođenja ili donošenja privremenih posebnih mjera osmišljenih bilo da se spriječe ili nadoknade štete koje lica trpe a koje su određene osnovama navedenim u članu 2. ovog zakona i to naročito za pripadnike ugroženih grupa, kao što su: invalidna lica, pripadnici nacionalnih manjina, žene, trudnice, djeca, omladina, starija lica i druga društveno isključena lica, civilne žrtve rata, žrtve u krivičnim postupcima, raseljena lica, izbjeglice i azilanti; odnosno da se omogući njihovo puno učešće u svim oblastima života. Međutim, smisao ove odredbe zakonodavac propisuje u nastojanju ostvarivanja stvarne jednakost u društvu12, odnosno da državni organi mogu poduzeti i određene mjere koje se neće smatrati diskriminacijom ako su usmjerene na ispravljanje već postojećih nejednakosti, što u konkrentom nije slučaj. Dapače, tuženi navedenim izmjenama i dopunama Zakona upravo pogoršava položaj jedne grupe obuhvaćene istim zakonom na način da ih isključuje iz već priznatog prava.
S obzirom na naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u stavu I izreke, odnosno osnovanim ocijenio utvrđujući dio tužbenog zahtjeva.
Međutim, sud je neosnovanim ocijenio drugi dio tužbenog zahtjeva, a kako je to i navedeno u stavu II izreke, usvajajući istaknuti prigovor zastare od strane tuženog, odnosno cijeneći da je u konkretnom slučaju došlo do zastare samog prava na isplatu pojedinačno utvrđenih invalidnina počev od 12.03.2009. godine, shodno odredbi člana 376 Zakona o obligacionim odnosima.
Naime, kada je u pitanju drugi dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji potražuju da im tuženi isplati sve naknade- lične invalidnine počev od 12.03.2009. godine uvećane za zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos koji dospijeva svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec, sud cijeni da se takva potraživanja jedino mogu smatrati štetom koju su tužitelji pretrpili usljed diskriminirajućeg izvođenja iz već stečenih prava na lične invalidnine. Ranije citirana odredba člana 12 ZZD13 striktno upućuje na primjenu odredbi Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da takvu tužbu označava kao „tužbu za naknadu štete“.
Sama diskriminacija ne predstavlja još štetu, niti je za postojanje diskriminacije neophodno da nastupi šteta, niti da je diskriminator kriv. Ali ako šteta postoji, kao i ako postoji krivica diskriminatora, pravo je diskriminisanog da mu diskriminator nadoknadi svu pretrpljenu štetu, kako materijalnu (imovinsku), tako i nematerijalnu (neimovinsku). Diskriminisani trpi materijalnu štetu ako se zbog radnje diskriminatora smanji broj ili vrijednost imovinskih (tj. u novcu izrazivih) prava diskriminisanog (tzv. stvarna šteta), ili se ne poveća broj ili vrijednost takvih prava (tzv. izmakla dobit).
Iz utvrđenih činjenica jasno proizlaze sve pretpostavke za naknadu štete, odnosno da je tuženi (štetnik) tužitelje (oštećene) donošenjem izmjena i dopuna Zakona (uzročna veza) odnosno stavljajući ih u nepovoljan položaj (protivpravna radnja), uskratio za mjesečne iznose ličnih invalidnina (šteta).
Odredbom člana 186 Zakona o obligacionim odnosima obaveze (ZOO) naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete, dok prema odredbi člana 189 ZOO oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, kao i na naknadu izmakle koristi, a shodno stavu 3 istog člana pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Odredbom člana 376 ZOO propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koju je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od dana nastanka štete. Zastara zahtjeva za naknadu štetu cijeni se prema odredbi člana 376 ZOO bez obzira na to da li se naknada štete zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, te bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu (član 195 ZOO).
Naknada štete kakva je predmetna u konkretnom slučaju i sukcesivno je nastajala i u budućnosti, svakog mjeseca, dakle tužitelji potražuju tačno određene mjesečne iznose određene rješenjima centara za socijalni rad, a što je slučaj i kod izgubljenog izdržavanja, naknade za tuđu pomoć i njegu i u drugim slučajevima kad se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete. Jasno je, dakle, da oštećeni može ostvarivati naknadu štete i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, u kojem slučaju se po ocjeni ovog suda rokovi zastare za prvoutuženo potraživanje računaju po odredbama člana 376 ZOO, a za svako sljedeće utuženo potraživanje (utuženje) teče novi rok zastare od dana kada je prethodni spor okončan14. U konkretnom šteta za tužitelje je nastala u prvom kvartalu 2009. godine, odnosno prijemom rješenja centara za socijani rad kojima njihovo priznato pravo na lične invalidnine prestaje, pa zastara štete i teče od dana donošenja navedenih rješenja. Dakle, naknadu iz osnova neisplaćenih invalidnina tužitelji su mogli potraživati unutar zastarnog roka propisanog u članu 376 ZOO.
Vrhovni sud Federacije BiH je također u svojoj odluci broj 68 P 001641 14 Rev od 28.04.2015. godine izrazio pravno shvatanje po kojem je potraživanje izgubljene zarade kao razlike između zajamčene i ostvarene invalidske penzije povremeno potraživanje koje se može potraživati unutar zastarnog roka iz člana 376 ZOO, ali samo onda ako nije nastupila zastarjelost samog prava. Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 3500/15 od 06.12.2017. godine povodom apelacije koja je bila izjavljena i na predmetnu odluku Vrhovnog suda Federacije BiH nije uočio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava kada su zaključili da je u konkrentnom došlo do zastarjevanja samog prava. Naime, prema odredbi člana 373 stav 1 ZOO samo pravo iz kojeg potiču povremena potraživanja zastarjeva za 5 godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, dok je stavom 2 istog člana propisano da kada zastari pravo iz kojeg potiču povremena potraživanja povjerilac gubi pravo da zahtijeva ne samo buduća povremena davanja, nego i dospjela povremena davanja dospjela prije te zastare. Kako su tužitelji štetu zbog neisplate invalidnina pretrpili već martu 2009. godine, to sud cijeni da su prijemom rješenja kojim to njihovo pravo prestaje znali za obim štete. Riječ je, dakle, o indirektnoj šteti, odnosno gubicima koji su se javljali kao daljnja posljedica štetnog događaja na imovini tužitelja kao oštećenih. Visina naknade imovinske štete podrazumijeva vrijednost štete izražene u novcu i može biti izražena prema određenim cijenama kod izmakle koristi, te se mora raditi o dobitku koji se osnovano mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kako je Zakon o izmjenama i dopunama stupio na snagu 12.03.2009. godine i javno objavljen dan ranije u Službenim novinama Federacije BiH, to su tužitelji već tad imali saznanje koliko su i oštećeni zbog prestanaka isplate invalidnina, pa su već u aprilu/maju 2009. godine zasigurno imali saznanja i da će im šteta izvjesno nastajati i svakog mjeseca u budućnosti.
Tužitelji su dakle 2009. godine kao oštećenici (sa)znali i za štetu i za štetnike, uključujući i buduću štetu koja je izvjesno sukcesivno nastajala u budućnosti, pa su kao oštećenici u istom položaju u odnosu na postojeću i buduću štetu, jer jednako znaju za jednu i drugu i imaju sve elemente za postavljenje zahtjeva za naknadu postojeće i buduće štete. Kako je, dakle, od dana nastanka štete do dana podnošenja tužbe 19.10.2020. godine, proteklo više od 5 godina, to je došlo do zastare samog prava na potraživnje i dospjelih budućih invalidnina određenih rješenjima iz 2008. godine, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva (stav II) ocijenjen neosnovanim.
Međutim, s obzirom na utvrđenu diskriminaciju, sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelji zahtijevaju otklanjanje učinjene diskriminacije, odnosno otklanjanje njenih posljedica na način da tužena dovede, odnosno obezbijedi tužiteljima jednak položaj pred zakonom. Naime, shodno odredbi člana 12. u vezi sa članom 2. ZZD-a tužitelji su, kao lica za koja je u predmetnom postupku utvrđeno da su izložena diskriminaciji iz osnova invaliditeta (načina nastanka invaliditeta), ovlašeni zahtijevati otklanjanje diskriminacije i njenih posljedica, što su u konkretnom i učinili preinakom tužbe. Naime, tužitelji su dokazali da je tužena donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, koje izmjene i dopune su stupile na snagu 12.03.2009. godine, povrijedila pravo na jednako postupanje prema tužiteljima naspram civilnih žrtava rata i RVI, a u odnosu na način nastanka invaliditeta. S druge strane, tužena nije dokazala postojanje legitimnog cilja za donošenje pomenutih izmjena i dopuna Zakona, odnosno tužena nije dokazala da takva zakonska mjera tj. radnja predstavlja mjeru tj. radnju zasnovanu na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Iz navedenog razloga tužiteljima pripada pravo da od tužene zahtijevaju otklanjanje takvog diskriminacijskog postupanja i posljedica koje je takvo postupanje izazvalo, zbog čega je sud tužbenom zahtjevu u tom dijelu udovoljio.
Navedeno sud, zapravo, smatra opravdanim, a kako bi se u potpunosti ostvario cilj utvrđenja diskriminacije. S tim u vezi, sud napominje da je opravdano naložiti tuženoj da poduzme sve neophodne i odgovarajuće radnje za otklanjanje diskriminacije i njenih posljedica, koju posljedicu predstavlja dovođenje tužitelja u nejednak položaj u odnosu na civilne žrtve rata i RVI čime su tužitelji izvedeni iz ranije stečenih prava, odnosno čime su isti izgubili pravo na ličnu invalidninu, koje pravo su prije donošenja izmjena i dopuna Zakona podjednako uživali kao i civilne žrtve rata i RVI. Pri tome sud nalazi da nije nadležan nalagati tuženoj na koji način će otkloniti učinjenu diskriminaciju i njene posljedice, već samo obavezati tuženu da to učini, pri tome poštujući Ustav Bosne i Hercegovine, kao krovni akt svake demokratske države, druge zakonske i podzakonske akte Bosne i Hercegovine, te EKLJP koja u najvećoj mogućoj mjeri štiti ljudska prava i osnovne slobode i ima primat u primjeni u odnosu na domaće zakone, kao i druge međunarodno priznate akte i načela koja su sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, sud je (stav IV) odbacio dio zahtjeva kojim tužitelji traže da sud naloži tuženoj da tužitelje “vrati” u prava koja su imali/uživali prije poduzimanja dikriminacijske radnje, odnosno prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom koje su stupile na snagu 12.03.2009. godine.
Navedeno iz razloga što Vlada Federacije BiH ima ustavno pravo da predlaže nacrte novih zakona ili da predlaže izmjenu ili dopunu važećih zakonskih propisa. U tom slučaju, resorna ministarstva, u konkretnom slučaju Ministarstvo rada i socijalne politike predstavlja podnositelja prijedloga i vladi dostavlja npr. nacrt zakona u onom tekstu u kome podnositelj prijedloga smatra da treba da bude usvojen na vladi, a naknadno i usvojen od strane Parlamenta Federacije BiH. U Federaciji BiH tu zakonodavnu vlast vrši Parlament Federacije BiH koji se sastoji od Predstavničkog doma i Doma naroda. Da bi se jedan zakon usvojio, neophodno je da se usvoji u oba doma u identičnom tekstu. Znači, svaki zakon u Parlamentu Federacije BiH mora „proći“ kroz oba doma, odnosno svaki zakon se usvaja u parlamentarnoj proceduri, koja obuhvata slijedeće: Nacrt zakona dostavlja se predsjedniku ili predsjedavajućem parlamenta ili doma parlamenta, koji dostavlja nacrt zakona poslanicima/delegatima i nadležnim tijelima parlamenta. Prije razmatranja nacrta zakona na parlamentu, na plenarnoj sesiji, nacrt se razmatra na zakonodavnoj komisiji parlamenta i na nadležnom odboru parlamenta, kome prema prirodi materije sadržane u nacrtu zakona, spada u nadležnost ta oblast. Pored radnog tijela kome je dodjeljeno da se očituje o nacrtu zakona, i druga radna tijela parlamenta mogu razmatrati nacrt zakona. Kada se završi rasprava o nacrtu zakona u parlamentarnim komisijama, nacrt se stavlja na dnevni red parlamenta. Nakon toga, nadležna i zainteresovana radna tijela, kao i zakonodavna komisija, dostavljaju svoje izvještaje parlamentu, a stručne službe parlamenta dostavljaju ove izvještaje poslanicima/delegatima. Nacrt zakona se razmatra u načelu i pojedinostima, tj. pretres opšteg interesa vezanog za zakon i pretres po pojedinim odredbama nacrta zakona. Razmatranje nacrta zakona se u načelu odnosi na pitanja da li je potrebno donijeti zakon, o načelima na kojima zakon treba da se zasniva, da li su ta načela dobro razrađena u nacrtu, kao i o potrebnim finansijskim sredstvima za implementaciju zakona i o izvorima tih sredstava. Naravno, podnosilac nacrta uvijek može povući nacrt, ali samo do završetka rasprave o načelima. Isto tako, može se dogoditi da parlament ocijeni da nije potrebno donijeti zakon koji je predložen, ili se može dogoditi da zakonodavna komisija smatra da nacrt zakona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH. Ako u načelnom raspravljanju nisu osporeni ustavni osnov nacrta zakona i razlozi za donošenje zakona, prelazi se na raspravljanje u pojedinostima. Po završenom pretresu nacrta zakona, i u slučaju da parlament odluči da je potrebno donijeti zakon, parlament zaključkom određuje da se prihvata nacrt zakona i da nacrt može poslužiti kao osnova za izradu prijedloga zakona, sa stavovima i primjedbama na nacrt zakona iznesenim na plenarnoj sjednici parlamenta. S druge strane, ako su primjedbe na nacrt zakona većeg obima, parlament može odlučiti da nacrt vrati podnosiocu zahtjeva radi dorade nacrta ili izrade potpuno novog nacrta zakona.
Dakle, nije u nadležnosti suda da nalaže tuženoj na koji način će obezbijediti tužiteljima pravo na jednako postupanje pred zakonom, da li na način da će iste “vratiti” u prava koja su uživali prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona od 12.03.2009. godine, ili što će ostalim kategorijama invalidnih osoba (civilne žrtve rata i RVI) na isti način regulisati sporna pitanja u vezi isplate lične inavlidnine, ili možda to učiniti na poptuno drugačiji način od navedenog, što sve opet mora proći kroz propisanu parlamentarnu proceduru.
S druge strane, sud smatra da je tužena u obavezi u okviru svojih nadležnosti i ingerencija, a sve u skladu zakonom propisanim procedurama poduzeti sve neophodne radnje kako bi tužitelje stavila u jednak položaj sa civilnim žrtvama rata i RVI, kao invalidnim kategorijama s kojima su tužitelji kao “mirnodopski invalidi” bili izjednačeni u priznatim pravima prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona iz 2009. godine, odnosno otkloniti različito postupanje s obzirom na način nastanka invaliditeta. Ovo prvenstveno iz razloga što sva invalidna lica, bez obzira na način nastanka invaliditeta, predstavljaju takva lica koja imaju određeni stepen poteškoća i ograničenja prilikom zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, pronalasku zaposlenja, odnosno mogućnosti sticanja zarade i privređivanja radi zadovoljenja osnovnih životnih potreba, pa država podjednako treba štitit prava istih, bez obzira na način nastanka invaliditeta, te prema svima jednako postupati.
Iako je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu materijane štete, sud je osnovanim (stav VI) ocijenio zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete. Naime, odredba člana 200 ZOO predviđa da će sud, između ostalog, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu, i to za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, sve ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i njihovo trajanje to opravdavaju (stav 1.). Isti član Zakona, samo u stavu 2. propisuje obavezu suda da prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, vodi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom (stav 2.). Pravo ličnosti obuhvata pravo na život (osobni i porodični), pravo na privatnost osobnog i porodičnog života, pravo na tjelesno i duševno zdravlje, pravo na ugled, čast, dostojanstvo, ime, pravo na slobodu…. Povreda prava ličnosti je nematerijalna šteta, a pretrpljeni fizički i duševni bolovi predstavljaju samo mjerilo stepena povrede prava ličnosti. To su oni duševni bolovi koji su nastali kao posljedica povrede prava ličnosti. Posebna osnova za naknadu štete zbog duševnih bolova predstavlja svako ograničenje u životnim aktivnostima oštećenika koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom toku stvari u budućnosti izvjesno ostvarivao, a pod ograničenjem se podrazumijeva i obavljanje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uvjetima.
Sud nalazi da kod povrede prava ličnosti nije nužno da se tužitelj pozove na neko određeno pravo ličnosti, ako se iz njegova zahtjeva može zaključiti o kojem se to povrijeđenom pravu radi. Svaka će teža povreda prava ličnosti kod fizičkih osoba imati za posljedicu fizički ili psihički bol i strah (osim kod onih osoba koje su zbog tih povreda u tako teškom stanju da iste ne mogu osjetiti), pa su, iako više ne predstavljaju pojam nematerijalne štete, oni i dalje bitni elementi za procjenu težine same povrede i utječu na pravo na pravičnu naknadu kao oblik njezinog popravljanja.
Na temelju konkretnih utvrđenja tuženi je, svojim diskriminacijskim postupanjem u odnosu na tužitelje, istima povrijedila pravo ličnosti, odnosno pravo na dostojanstvo, što je kod tužitelja zasigurno izazvalo takve duševne bolove koji opravdavaju dosudu primjerene novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu u iznosu od po 2.000,00 KM za svakog tužitelja. Navedeno iz razloga što je štetnik, u konkretnom slučaju tuženi, štetnom radnjom donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zašite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom koji je stupio na snagu 12.03.2009. godine, neposredno povrijedila pravo na jednako postupanje oštećenih, u konkretnom slučaju tužitelja, u odnosu na civilne žrtve rata i RVI, čime je iste izvela iz ranije stečenih prava po osnovu načina nastanka invaliditeta. Na taj način tužena je tužiteljima prouzrokovala štetu, odnosno kod istih izazvala duševne bolove zbog povrede prava ličnosti koji se ogledaju u nelagodi, nezadovoljstvu, frustraciji, ljutnji, sramu, što sve predstavlja poremećaj dotadašnjeg duševnog mira, zadiranje u zaštićenu sferu prava ličnosti na duševno zdravlje oštećenog. Dakle, u konkretnom slučaju ispunjene su sve pretpostavke za naknadu štete iz odredbe člana 154 ZOO.
Isplata iznosa od po 2.000,00 KM nije ekvivalent za oštećeno dobro (povreda prava ličnosti), već je u pitanju moralna satisfakcija za tužitelje zbog učinjene diskriminacije od strane tužene. Iz tog razloga visinu štete nije bilo neophodno dokazivati medicinskim vještačenjem, jer se radi o objektivnoj kategoriji o kojoj se mogu donositi zaključci na temelju životnog iskustva. U konkretnom slučaju neminovno je da su kod tužitelja nastali duševni bolovi takvog intenziteta koji u mnogome doprinose umanjenju opće životne aktivnosti i koji traju dugi vremenski period (od 2009. godine do danas), a sve iz razloga što je tužiteljima diskriminacijskim postupanjem tužene prestalo pravo na isplatu, a i sama isplata lične invalidnine u određenim mjesečnim iznosima. Isplatom lične inavlidnine koju su tužitelji uživali sve dok im postupanjem tužene pravo na istu nije ukinuto, tužiteljima je bilo omogućeno da na lakši način zadovolje osnovne životne potrebe za hranom, ogrjevom, lijekovima i slično, koje životne potrebe su tužitelji ionako, imajući u vidu prirodu ograničenja (invaliditet) bili onemogućeni ostvarivati sa lakoćom sa kojom su to činile potpuno zdrave, tj. neinvalidne osobe. Gubitak prava na ličnu inavlidninu je kod tužitelja izazvalo duševne bolove uslijed ograničenja u životnim aktivnostima tužitelja kao oštećenika, koja ograničenja su gubitkom prava na ličnu inavlidninu postala takva da je iste po redovnom toku stvari, pa čak i uz povećane napore postalo gotovo nemoguće u budućnosti ostvarivati.
S obzirom da ne postoje jedinstveni objektivni kriteriji za utvrđivane visine novčane naknade na koju oštećeni ima pravo kod pričinjene nematerijalne štete, to je je procjena visine nematerijalne štete prepuštena slobodnoj ocjeni suda u skladu s odredbom člana 127 ZPP. U konkretnom slučaju sud je mišljenja da je dosuđeni iznos naknade na ime nematerijalne štete, kao satisfakcija, zapravo adekvatan novčani ekvivalent pretrpljenoj povredi.
S obzirom da prvotužiteljici E.R. nikada rješenjem nadležne službe nije niti priznato pravo na osobnu invalidninu, na koju okolnost invaliditeta je predložio dokaz Nalaz, ocjena i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo od 26.07.2012. godine, te kako je ovaj sud apsolutno nenadležan15 za utvrđivanje tih prava, to je sud u odnosu na nju tužbu odbacio. Naprijed navedeno proizlazi i iz dokaza tuženog, odnosno dopisa Federalnog ministarstva rada i socijalne politike od 17.11.2020. godine iz kojeg je utvrđeno da se prvotužena Rizvić Emina ne nalazi u evidenciji Centra kao korisnik prava po osnovu Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite porodice s djecom i zaštite civilnih žrtava rata.
Odluku o parničnim troškovima sud je donio primjenom odredbi člana 383, članova 386 stav 2, 387 i 396 stav 1 – 3, sve u vezi s označenom vrijednosti spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FederacijiBiH16 (u daljem tekstu: Tarifa), pri čemu je sud cijenio postignuti uspjeh stranaka u parnici. Troškovi tužitelja se sastoje od troškova na ime sastava tužbe u iznosu od 970,00 KM, te zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 970,00 KM, koji troškovi tužitelja ukupno iznose 2.910,00 KM. Nagrada punomoćniku se uvećava u skladu sa članom 27. stav 2. Tarife, ali najviše do visine prosječne mjesečne neto plaće u vrijeme poduzimanja svake radnje pojedinačno u skladu sa podacima Federalnog zavoda za statistiku, a shodno odredbi člana 31 stav 5 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine17.
Troškovi tuženog, u vezi s odredbom člana 395 ZPP, sastoje se od nagrade za sastav odgovora na tužbu, zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u iznosima od po 720,00 KM, što sve ukupnom iznosi 2.160,00 KM.
Imajući u vidu da su tužitelji u ovom postupku uspjeli sa deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva i djelimično sa kondemnatornim (usmjeren na činidbu – isplatu), to je sud ocijenio da su tužitelji sa svojim zahtjevima ostvarili uspjeh u parnici od 75% (2.182,50 KM), a tuženi uspio s 25% (540,00 KM), te prebijanjem troškova postupka, obavezao tuženog na naknadu troškova postupka tužiteljima shodno postignutom uspjehu u sporu.
Na osnovu odredbe člana 400 i 401 ZPP tužitelji se oslobađaju obaveze plaćanje sudskih taksi.
Sudija
Adi Isaković
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dozvoljena je žalba Kantonalnom sudu Sarajevo putem ovog suda u roku 30 dana od dana dostavljanja presude, a podnosi se u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu.
2„Službeni glasnik BiH, broj 59/09 i 66/16
3 Sistemska diskriminacija je takva vrsta diskriminacije koja se ne tiče odluke u individualnom slučaju, već pogađa veći broj lica kroz duži vremenski period zbog određene generalne politike države iskazane kroz njeno zakonodavstvo, javnu politiku ili dugotrajnu praksu. Član 13 stav 4 ... Rokovi se ne računaju u slučajevima sistemske diskriminacije.
4 Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen v Denmark (Nos. 5095/71, 5920/72, 07/12/1976)
5 Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
7 Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbijeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status
8 Glor protiv Švicarske bio je prvi predmet u kojem je sud utvrdio povredu prava na nediskriminaciju po osnovu invaliditeta - br. 13444/04., ECHR 2009
9 ratificiran 29.07.2003., a stupio na snagu 01.04.2005. godine
10 Član 15 ZZD U svim postupcima predviđenim ovim Zakonom kada osoba ili grupa osoba, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.
11 Na ispunjenost ovog uslova Sud je ukazao u slučaju Litgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva:”[U] smislu člana 14, razlika u postupanju je diskriminatorna ukoliko “nema objektivnog i razumnog opravdanja”, odnosno, ukoliko ne služi postizanju “legitimnog cilja” ili ukoliko nema srazmjere između cilja i načina na koji se on želi postići”.
12 U pogledu terminološkog određenja, pojam afirmativna akcije/radnje se često izjednačuje s terminom pozitivna diskriminacija. U javno objavljenom Izvještaju Ekonomskog i socijalnog vijeća UN E/CN.4/Sub.2/2002/21. od 17.06.2002. godine pod terminom afirmativne radnje/mjere podrazumijeva se konzistetan paket mjera, privremenog karaktera, s ciljem ispravljanja pozicije članova određenih grupa u jednom ili više aspekata njihovog društvenog života, a radi osiguranja stvarne jednakosti.
13Član 12 stav 1 tačka c) ZZD: da se naknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete);
14 Presuda Vrhovnog suda Federacije broj 68 0 P 009135 19 Rev od 22.08.2019. godine.
15 Sud nije nadležan da u parničnom postupku tužiteljima utvrđuje prava koja su regulisana u Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom, budući da se ista ostvaruju pred upravnim organima, i po pravilima upravnog postupka. Pravno shvatanje Vrhovnog suda, oduka broj 65 0 P 829615 20 Spp od 15.12.2020. godine
16„Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 22/04 i 24/04
17“Službene novine Federacije BiH", broj 18/05