FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
KANTON SARAJEVO
KANTONALNI SUD U SARAJEVU
Broj: 65 0 P 869508 21 Gž
Sarajevo, 18.10.2024. godine
Kantonalni sud u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija: Amele Duraković, kao predsjednika vijeća, Dženane Hadžiomeragić i Emine Tahirović, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. E.R. iz Ž., Ul. ..., 2. I.R. iz Ž., Ul. ..., 3. H.M. iz Ž., Ul. ..., 4. E.H. iz L., Ul..., 5. F.Š. iz Ž., Ul. ..., 6. M.B. iz Ž., Ul. ..., 7. A.G. iz L., Ul..., 8. N.M. iz L., Ul. ..., 9. S.B. iz L., Ul. ..., 10. M.D. iz L., Ul. ..., 11. O.D. iz L., Ul..., 12. S.D. iz L., Ul. ..., 13. H.B. iz L., ..., 14. F.A. iz L., Ul..., 15. R.B. iz L., Ul. ..., 16. B.B. iz L., Ul. ..., 17. M.A. iz D.I., Ul. ..., 18. M.A.1 iz L., Ul... i 19. J.B. iz L., Ul..., a koje sve zastupa punomoćnik Senad Droce, advokat iz Mostara, Ul. Vrapčići br. 269, protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, a koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, Ul. Valtera Perića br. 15., radi utvrđenja diskriminacije i isplate, vrijednost spora 10.100,00 KM, odlučujući o žalbama tužitelja (od broja 2-19) i o žalbi tužene izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Sarajevu broj: 65 0 P 869508 20 P od 15.06.2021. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 18.10.2024. godine, donio je sljedeću:
P R E S U D U
Žalba tužitelja se odbija, a žalba tužene uvažava i prvostepena presuda preinačava (stav I, stav III i stav VI) na način da se i ti tužbeni zahtjevi kao neosnovani odbijaju, dok se u preostalom dijelu prvostepena presuda (stav II) potvrđuje.
Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom odlučeno je kako slijedi:
I Utvrđuje se da su tužitelji I.R., H.M., E.H., F.Š., M.B., A.G., N.M., S.B., M.D., O.D., S.D., H.B., F.A., R.B., B.B., M.A., M.A.1 i J.B. neposredno diskriminirani od strane tuženog Federacije BiH na način što je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i porodica sa djecom („Službene novine Federacije BIH“, broj 14/09), koji Zakon je stupio na snagu 12.03.2009. godine, tuženi Federacija BiH povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje, čime su tužitelji izvedeni iz stečenih prava na isplatu invalidnine.
II Tužbeni zahtjev kojim je predloženo da sud naloži tuženom da isplati tužiteljima na ime neisplaćenih ličnih invalidnina i to: I.R. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 12.03.2009.,H.M. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 31.05.2009., E.H. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.05.2009., F.Š. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.10.2011., M.B. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.03.2009., A.G. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 12.03.2009., N.M. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 12.03.2009., S.B. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 12.03.2009., M.D. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 30.06.2009., O.D. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 30.04.2009., S.D. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 30.04.2009., H.B. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 12.03.2009., F.A.iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 31.05.2009., R.B. iznos od 83,07 KM mjesečno počev od 12.03.2009., B.B. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 12.03.2009., M.A. iznos od 59,64 KM mjesečno počev od 31.03.2009., M.A.1 iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 30.06.2009. i J.B. iznos od 42,60 KM mjesečno počev od 12.03.2009. godine i to svima zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos naknade koji dospijeva svakog 01-og u mjesecu za prethodni mjesec, u roku od 30 dana, odbija se kao neosnovan.
III Nalaže se tuženom Federaciji Bosne i Hercegovine da na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine, odredaba Evropske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i osnovnih sloboda, odredbi ostalih međunarodnih akata i načela, te ostalim pozitivnim propisima otkloni postojeću diskriminaciju kao i njene posljedice, te dovede tužitelje u jednak položaj pred zakonom.
IV Odbacuje se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da sud naloži tuženom da tužitelje vrati u prava koja su imali prije poduzimanja diskriminirajuće radnje odnosno prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BIH“, broj 14/09), a koji Zakon je stupio na snagu dana 12.03.2009. godine.
V Tužba u odnosu na prvotužiteljicu Rizvić Eminu se odbacuje.
VI Nalaže se tuženom da tužiteljima I.R., H.M., E.H., F.Š., M.B., A.G., N.M., S.B., M.D., O.D., S.D., H.B., F.A., R.B., B.B., M.A., M.A.1 i J.B., na ime naknade nematerijalne štete, isplatiti novčane iznose od po 2.000,00 KM, u roku od 30 dana.
VII Nalaže se tuženom da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.642,50 KM, u roku od 30 dana.
Žalbom, blagovremeno podnesenom, tužitelji (od br. 2 do 19.) pobijaju presudu (stav II i VII) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu ovom sudu da uvaži žalbu, presudu u tom dijelu preinači na način što će usvojiti i te zahtjeve, a tuženu obavezati da u cijelosti nadoknadi troškove postupka. Za sastav žalbe potražuju iznos od 1.053,00 KM.
Žalbom, blagovremeno podnesenom, tužena pobija presudu (stav I, III, VI i VII) pozivanjem na sve zakonom propisane žalbene razloge, te predlaže ovom sudu da uvaži žalbu, odluku u tom dijelu preinači na način da i te tužbene zahtjeve odbije, a tužitelje obaveže na plaćanje troškova postupka. Za sastav žalbe potražuje iznos od 970,00 KM.
Odgovore na žalbe parnične stranke nisu dostavile.
Ispitujući prvostepenu presudu u onom dijelu koji se pobija žalbama, shodno članu 221. Zakona o parničnom postupku1, sud je donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga:
Predmet spora u žalbenoj fazi postupka jeste zahtjev svih tužitelja (izuzev E.R.) za utvrđenje diskriminacije, otklanjanje posljedica diskriminacije uz zahtjev za isplatu štete u vidu neisplaćenih invalidnina od dana izvođenja iz stečenih prava, uz nadoknadu i nematerijalne štete zbog izvršene diskriminacije.
U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da su tužiteljima rješenjima Centara za socijalni rad na osnovu odredbe člana 18b i 18g tada važećeg Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom2 priznata prava na ličnu invalidninu III, IV i V grupe kao licima sa oštećenjima organizma po osnovu stečenog invaliditeta od 60 i 70 % radi čega su im isplaćivane mjesečne naknade u iznosima od 42,60 KM, 59,64 KM i 83,07 KM, sve počev od 2006., 2007. i 2009. godine. Pravo na invalidnine su prestala nakon 12.03.2009. godine, kada su na snagu stupile izmjene člana 18b. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom. Naime, do donošenja navedene izmjene Zakona mirnodopski invalidi i invalidi –civilne žrtve rata su bili tretirani u nekoliko grupa invalidnosti u zavisnosti procenta oštećenja organizma 60-100 %, a izmjenama Zakona mirnodopski invalidi ostavljeni u pravu kroz dvije grupe i to: prva grupa sa 100 % oštećenja organizma i druga sa 90 % oštećenja organizma. Obzirom da je Zakon ostao neizmijenjen spram civilnih žrtava rata, a od njih se tužitelji razlikuju samo po načinu nastanka invalidnosti, tužitelji smatraju da je u odnosu na njih tužena povrijedila pravo na jednako postupanje. Također je kao postupanje tužene bilo prepoznato kao problematično u Specijalnom izvještaju o pravima osoba sa invaliditetom Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH iz novembra 2010. godine, kao i u Godišnjem izvještaju o rezultatima aktivnosti iz marta 2012. godinu, u kojima se navodi da su izmjene predmetnog Zakona dovele do toga da su prava izgubile sve osobe sa invalidnošću manjom od 90 %, pa je data preporuka državi da ujednači kriterije za dodjelu naknada osobama sa invaliditetom po svim osnovama, kao i da se razmotri ponovna uspostava prava invalidima s priznatim tjelesnim oštećenjem manjim od 90 %. Također je utvrđeno da je Vlada Federacije BiH u Strategiji za unapređenje prava i položaja osoba sa invaliditetom u F BiH iz jula 2016. godine prepoznala navedeni problem diskriminacije u pogledu zaštite osoba sa invaliditetom po osnovu uzroka nastanka invalidnosti i da je u tom pravcu u parlamentarnu proceduru upućen Zakon o osnovnim načelima i okviru materijalne zaštite osoba sa invaliditetom.
Prvostepeni sud je pošao od ranije zakonske norme iz člana 18b predmetnog Zakona, a kojim je bilo propisano razvrstavanje lica sa invaliditetom u pet grupa3 (100-60 % oštećenja organizma), da je članom 3. izmjena Zakona iz 2009. godine izmijenjen taj član na način da se u pravu zadržavaju samo prve dvije grupe lica sa invaliditetom sa oštećenjem organizma od 100 i 90 %.
Ovakve činjenice i sadržaj propisa prvostepeni sud je dovodio u vezu sa članom 3., 12. i 13. Zakona o zabrani diskriminacije4, nalazeći da je nadležan odlučivati o tužbenom zahtjevu koji je usmjeren na utvrđenje diskriminacije i nadoknadu štete i da je takva tužba blagovremena zaključujući da se radi o sistemskoj diskriminaciji. Također je obrazložio da je BiH 2010. godine ratificirala UN konvenciju o pravima o osobama s invaliditetom, po kojima uzrok invalidnosti nije ni bitan za određivanje prava na zaštitu i naknade, pa je zaključio da su tužitelji kao mirnodopski (neratni) invalidi stavljeni u nejednak položaj u odnosu na ratne vojne invalide, da su sistemski neposredno diskriminisani usvajanjem Izmjena Zakona izvođenjem iz stečenih prava na invalidninu pozivom na član 2. Zakona o zabrani diskriminacije i član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Prvostepeni sud obrazlaže da tužena na kojoj je bio teret dokazivanja nije dokazala razumnu opravdanost i legitiman cilj za donošenja sporne izmjene Zakona i nije prihvatio argumentaciju tužene po kojoj su izmjene spornog propisa učinjene radi omogućavanja funkcionisanja u ekonomskim prilikama u BiH u kojima ne postoji mogućnost da se svima omogući primanje novčanih naknada, a mogućnost ostavljena za osobe sa najtežim oblicima invaliditeta.
Prvostepeni sud je novčani zahtjev na ime neisplaćenih invalidnina cijenio da je nastala od momenta kada su tužitelji izvedeni iz prava, da je sukcesivno nastajala i u budućnosti, zbog čega je zaključio da je nastupila zastara prava za potraživanje štete u smislu 376. Zakona o obligacionim odnosima jer su u 2009. godini saznali za štetu (uključujući u buduću) i za štetnika, a od dana nastanka štete do ponošenja tužbe (15.10.2020. godine), proteklo je više od pet godina. Prvostepeni sud je cijeneći da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje diskriminacije, udovoljio i zahtjevu koji je usmjeren na otklanjanje iste jer se time ostvaruje cilj tužbe za utvrđenje diskriminacije i da je tužena u okviru svojih nadležnosti dužna poduzeti neophodne radnje kako bi tužitelje dovela u jednak položaj sa civilnim žrtvama rata i RVI.
Pozivanjem na član 200. ZOO, nalazeći da je diskriminatorsko postupanje tužene kod tužitelja zasigurno povrijedilo pravo na dostojanstvo i pravo ličnosti je tužiteljima dosudio i pravičnu naknadu od 2.000,00 KM, kao moralnu satisfakciju.
Odlučujući o žalbama parničnih stranaka ovaj sud cijeni da je tužena svojom žalbom dovela u pitanje utvrđenu diskriminaciju sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava. Njeno pozivanje na ostale žalbene razloge nije osnovano, jer je prvostepeni sud sve provedene dokaze pravilno cijenio, te pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice potrebne za pravilnu primjenu materijalnog prava.
Pitanje pravilne primjene materijalnog prava u ovom kao i drugim identičnim sporovima riješio je Ustavni sud BiH u odluci pod brojem U-11/22 od 14. jula 2022. godine utvrđujući da član 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom nije u suprotnosti sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, te članom 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju, a iz kakvog odlučivanja proizlazi zaključak da tužena donošenjem izmjena spornog Zakona nije izvršila sistemsku diskriminaciju tužitelja.
Prema odredbi člana V/5 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Odredbama člana 75. Poslovnika o radu Ustavnog suda BiH5 propisano je da su odluke Suda konačne i obavezne i da ih je dužno poštovati svako fizičko i pravno lice, te da su svi organi, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, dužni provoditi odluke suda.
Iz prednjih razloga je žalba tužitelja neosnovana, jer je neosnovan i zahtjev usmjeren za otklanjanje diskriminacije, kao i za nadoknadu štete.
Ovakvo rješenje u vezi pravilne primjene materijalnog prava prihvatio je i Vrhovni sud Federacije BiH u više svojih odlukama, pa tako i odlukama broj 65 0 P 804519 23 Rev od 11.04.2023. godine, broj: 65 0 P 824337 23 Rev od 17.11.2023. godine, broj: 65 0 P 796723 23 Rev od 20.02. 2024. godine, te broj 65 0 P 699974 24 Rev od 28.05.2024. godine.
Radi navedenog je uvažavanjem žalbe tužene, a odbijanjem žalbe tužitelja, prvostepena presuda preinačena u stavu I, III i VI, a potvrđena u stavu II, primjenom članova 229. stav 1. tačka 4.) i 226. ZPP.
Preinačenjem prvostepene presude ovaj sud je shodno članu 397. stav 2. ZPP imao obavezu da odluči o cjelokupnim troškovima postupka. Iako je tužena u cijelosti uspjela u postupku, ovaj sud nalazi da je ispravno rješenje da svaka stranka treba da snosi svoje troškove postupka.
Tužena strana je entitet BiH koji je odlučivao o pravima tužitelja koji zakonski potpadaju pod ugrožene (socijalne) kategorije društva. Predmetnom tužbom su pokušali preispitati dopuštenost očitog različitog postupanja prema njima u odnosu na RVI i civilne žrtve rata i to isključivo po načinu nastanka invalidnosti. Predmetno pitanje je riješio Ustavni sud BiH čiji stav su prihvatili redovni sudovi, što samo ukazuje na važnost postavljenog problema i da se sasvim sigurno nije radilo o obijesnom parničenju.
Imajući u vidu da je tuženu zastupalo javno pravobranilaštvo, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju u vezi troškova postupka ima mjesta primjeni standarda iz odluke Evropskog suda za ljudska prava Cindrić i Bešlić protiv RH, naročito ako se i sagledaju Izvještaji Institucije Ombudsmana za ljudska prava BiH i Strategija Vlade F BiH o položaju invalida iz 2016. godine (provedeni kao dokazi) koji su direktno govorili o diskriminaciji tužitelja povodom spornog pitanja razlikovanja po uzroku invalidnosti, a što je i bio jedan od povoda predmetnog utuženja.
Predsjednik vijeća
Sudija
Amela Duraković
1 "Službene novine Federacije BiH", broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15- dalje: ZPP
2 "Službene novine Federacije BiH", broj 36/99 i 54/04
3 I grupa –lica sa 100 % oštećenja organizma
II grupa –lica sa 90 % oštećenja organizma
III grupa-lica sa 80 % oštećenja organizma
IV grupa-lica sa 70 % oštećenja organizma
V grupa-lica sa 60 % oštećenja organizma
4 "Službeni glasnik BiH", broj 59/09 i 66/16
5 „Službeni glasnik BiH“ broj: 2/97, 16/99, 20/99, 26/01, 6/02 i 1/04