BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 03 0 K 023503 24 Kž
Sarajevo, 05.02.2025. godine
U IME FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE!
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Knežević Žane kao predsjednice vijeća, Dugonjić mr Božidarke i Begić Jasmine kao članova vijeća, uz sudjelovanje Šeta Mevlide kao zapisničarke, u krivičnom predmetu protiv optuženog H.M., zbog krivičnog djela Ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o žalbama kantonalne tužiteljice iz Tuzle i braniteljice optuženog H.M., izjavljenim protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 023503 23 K od 09.07.2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 05.02.2025. godine u prisustvu federalne tužiteljice Kešelj Anike, optuženog H.M. i njegove braniteljice Skenderović Nalić Selme, donio je
Žalba braniteljice optuženog H.M. odbija se kao neosnovana, a žalba kantonalne tužiteljice iz Tuzle se djelomično uvažava, pa se presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 023503 23 K od 09.07.2024. godine preinačava u odluci o kazni, tako da se optuženi H.M., za krivično djelo Ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine za koje je tom presudom oglašen krivim, uz primjenu članova 49., 50. tačka b) i 51. stav 1. tačka b) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.
U ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 023503 23 K od 09.07.2024. godine godine, optuženi H.M. (u daljem tekstu: optuženi) je oglašen krivim za krivično djelo Ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.
Istom presudom, a na osnovu člana 78. stav 1. KZ FBiH, optuženom je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta-kuhinjskog noža sa drvenom drškom ukupne dužine 32 cm i dužine oštrice 19,5 cm, zatim je na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKP FBiH) oštećeni S.D. sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak, dok je na osnovu člana 202. stav 4. ZKP FBiH optuženi oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.
Protiv te presude žalbe su izjavili kantonalna tužiteljica iz Tuzle, zbog odluke o kazni, sa prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u odluci o kazni tako da optuženom izrekne kaznu zatvora u dužem trajanju; te braniteljica optuženog, advokat Skenderović Nalić Selma, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Federalna tužiteljica je podneskom broj T03 0 KTŽ 0096626 24 2 od 26.09.2024. godine predložila da se uvaži žalba kantonalne tužiteljice iz Tuzle (u daljem tekstu: tužiteljica), tako da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženom izrekne kazna zatvora u dužem trajanju od one izrečene pobijanom presudom, a da se žalba braniteljice optuženog odbije kao neosnovana.
Na sjednici vijeća ovog suda održanoj u smislu člana 319. stav 1. ZKP FBiH, federalna tužiteljica je izjavila da ostaje u cijelosti kod navoda i prijedloga iz pomenutog podneska, a braniteljica optuženog je izjavila da u cijelosti ostaje kod osnova, razloga i prijedloga iz svoje žalbe, koju je i obrazložila, dok je optuženi izjavio da prihvata u cijelosti navode te žalbe kao i izlaganje njegove braniteljice na sjednici vijeća.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 321. ZKP FBiH, i po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon, ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:
Braniteljica optuženog, iako je u uvodu žalbe naznačila da istu podnosi i zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, takve povrede nije obrazložila, nego iz sadržine žalbe slijedi da se njome osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog pobijanom presudom. Tako žalbom ukazuje da je sud zaključak o subjektivnom odnosu optuženog spram učinjenog krivičnog djela zasnovao isključivo na nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine Cihlarž dr. Zdenka, pri čemu nije cijenio druge relevantne činjenice koje se odnose na to da je taj vještak, između ostalog, izjavio, da bi postojala mogućnost neposredne opasnosti za život optuženog u situaciji da je optuženi povrednim sredstvom djelovao više prema sredini abdomena (oštećenog). Braniteljica s tim u vezi ukazuje da optuženi tako nije djelovao, jer to nije htio, pa da onda nalaz vještaka sudske medicine ne može predstavljati sudu osnov za pouzdan zaključak o svjesnom i voljnom postupanju optuženog u odnosu na lišenje života oštećenog. Dalje navodi da je vještak Cihlarž dr. Zdenko na pretresu izjavio da je širina sječiva, obzirom na dužinu otvora ulazne rane mogla biti 2 cm ili uža, te nakon što mu je predmetni nož prezentiran, izjasnio se da je ubodni kanal kratak, a to proizilazi i iz nalaza vještaka sudske medicine Alić dr. Emira koji je konstatirao da je kod oštećenog došlo do manjeg odslojavanja vanjskog lijevog pregiba debelog crijeva dužine oko 2 cm, pa slijedom toga braniteljica izvodi zaključak da „dužina oštrice do njene širine od 2 cm predstavlja dužinu ubodnog kanala“. Ukazuje i to da je vještak sudske medicine Alić dr. Emir utvrdio da rana u lumbalnom dijelu nije šivena nego samo dezinficirana, pa da sve te činjenice (a ne samo ukupna dužina oštrice upotrijebljenog noža), kada se dovedu u vezu sa lokacijom povrede (otvor ubodne rane smješten iznad lijevog kuka u nivou prednje pazušne linije i na prijelazu između prednjeg i stražnjeg dijela tijela), ukazuju da je pogrešan zaključak suda da je kod optuženog postojao „umišljaj na usmrćenje“. Dodaje i to da je u vezi svega naprijed navedenog u pogledu umišljaja optuženog, sud trebao cijeniti i povod koji je prethodio prepirci (između optuženog i oštećenog), odnosno, odsustvo motiva optuženog (da oštećenog liši života), odnosno, da je „u procesu logičke analize i ocjene dokaza i razgraničenja između ostvarenja svih obilježja krivičnog djela teške tjelesne ozljede i obilježja krivičnog djela ubistva u pokušaju“, trebao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom djelu teške tjelesne ozljede, kako je to odbrana ukazivala i u toku prvostepenog krivičnog postupka.
Ovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude.
Najprije ovaj sud podsjeća da je za izvođenje pravnog zaključka o tome da li je umišljaj (direktni ili eventualni) optuženog bio usmjeren na usmrćenje ili na teško tjelesno ozljeđivanje oštećenog, bitno utvrditi da li radnje koje je optuženi poduzeo ukazuju da je on htio ili pristao na usmrćenje oštećenog ili ne, a u tom kontekstu, od značaja su okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno, uključujući i to da li su povrede nanesene u vitalni dio tijela oštećenog. U konkretnom slučaju, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je optuženi postupao sa direktnim umišljajem da oštećenog usmrti, jer je pri ocjeni takvog subjektivnog odnosa optuženog spram krivičnog djela, nasuprot tvrdnji iz žalbe, imao u vidu upravo okolnosti koje su relevantne za takvu ocjenu: da se radilo o udarcu oštricom noža dužine oštrice 19,5 cm, zatim o zamahu znatnijeg intenziteta i to u predjelu stomaka oštećenog (dakle u dijelu tijela gdje su smješteni vitalni organi), te da sve to (prema nalazu vještaka sudske medicine), predstavlja apsolutno podoban način da se oštećeni usmrti. Pri tome, za takav zaključak nije od odlučnog značaja kakve je povrede oštećeni u konačnici zadobio, o kakvoj se rani radi i na koji način je ona sanirana (kako to pogrešno u žalbi smatra braniteljica), nego je bilo bitno utvrditi da li radnje koje je optuženi poduzeo ukazuju da je on bio svjestan da ubadanjem nožem oštećenog u vitalni dio tijela istog može usmrtiti i da je to i htio, što je u konkretnom slučaju, ocjenom naprijed navedenih okolnosti, prvostepeni sud i utvrdio. Također, za taj zaključak nije od značaja ni motiv učinjenja krivičnog djela (ili njegovo odsustvo), jer motiv nije bitno obilježje predmetnog krivičnog djela (a eventualno može biti od utjecaja na odmjeravanje kazne), pa nije prihvatljiv ni žalbeni navod braniteljice optuženog da je sud trebao cijeniti odsustvo motiva kod optuženog pri donošenju zaključka o subjektivnom odnosu optuženog spram predmetnog krivičnog djela i slijedom toga utvrditi da se radilo o krivičnom djelu teške tjelesne ozljede.
Nije prihvatljiv ni žalbeni navod braniteljice da je pogrešno sud u pobijanoj presudi zaključio da je optuženi, iznoseći svoju odbranu, iskazao da je mahinalno (tj. po automatizmu), zadao udarac nožem oštećenom, nego je rekao da se sageo i „išao na trzaj“, a zatim oštećenog odgurnuo, iz čega je sud trebao da zaključi da je optuženi postupao tako da kontrolira lokaciju uboda kao i dubinu uboda, tj. da je postupao bez umišljaja da oštećenog liši života. Ovo stoga što je sud zaključak o postupanju optuženog sa direktnim umišljajem izveo temeljem okolnosti o kojima je prethodno bilo riječi, pri čemu nije prihvatio iskaz optuženog da nije imao namjeru da ozlijedi oštećenog i da je njegovo postupanje bilo „defanzivno“, pa iako je tačno da je optuženi u svom iskazu koristio riječi da je pri ubadanju oštećenog „išao na trzaj“, a sud je u obrazloženju pobijane presude koristio riječ „mahinalno“, to ne dovodi u pitanje značaj činjenica i okolnosti na kojima je sud utemeljio svoj zaključak da je optuženi bio svjestan da ubadanjem nožem oštećenog u vitalni dio tijela istog može usmrtiti i da je to i htio, odnosno, nije od utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u tom dijelu pobijane presude.
Dalje se žalbom braniteljice ukazuje da nije sporno da je došlo do fizičkog kontakta između optuženog i oštećenog, ali da se to nije desilo na način kako opisuje svjedok A.H. u iskazu iz istrage (na koji iskaz se u pobijanoj presudi pozvao prvostepeni sud), jer je taj iskaz identičan iskazu oštećenog iz istrage. S tim u vezi ukazuje da je svjedok A.H. u iskazu iz istrage izjavio da je optuženi izvadio nož (istovremeno u žalbi postavljajući pitanje „odakle“?), zatim da je oštećeni u iskazu sa pretresa naveo da je prije fizičkog obračuna vidio nož kod optuženog (dok je u iskazu iz istrage naveo samo da ga je optuženi nožem ubo u predjelu lijevog kuka), te da je optuženi u svom iskazu naveo da je prije kontakta sa oštećenim izvadio nož i držao ga u ruci da bi ga oštećeni vidio. Potom u žalbi navodi da „prvostepeni sud, u odnosu na dinamiku događaja, čini se, u cijelosti poklanja vjeru iskazu svjedoka A.H. iz istrage, a potpuno paušalno i šturo cijeni iskaz optuženog u odnosu na činjenice koje je oštećeni, na upit, potvrdio iskazom na pretresu“.
Ni ovi žalbeni navodi nisu prihvatljivi.
Najprije ovaj sud zapaža da su navedeni žalbeni prigovori formulirani tako da nije jasno šta se njima zapravo želi ukazati, odnosno, postići u odnosu na pravilnost odlučnih činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud. Iz ovih žalbenih navoda stiče se prvo dojam da se žalbom ukazuje na razlike u iskazima svjedoka A.H. i oštećenog sa glavnog pretresa u odnosu na njihove iskaze u istrazi, ali takvih odstupanja, ni po ocjeni prvostepenog, a ni ovog suda, nema, jer su oba svjedoka, nakon što im je tužiteljica tokom direktnog ispitivanja predočila iskaze iz istrage u određenim dijelovima, pojasnili da se zbog proteka vremena (oko 2 i po godine), nisu mogli sjetiti svih detalja događaja, te da je tačno sve ono što su izjavili u iskazima iz istrage, jer su iste dali neposredno nakon predmetnog događaja. Pri tome, oštećeni je u istrazi izjavio „ja nisam siguran kada je H.M. izvadio nož“ (iz čega je jasno da jeste vidio nož kod optuženog prije nego što je uboden, pa ne stoji žalbeni navod da se oštećeni u iskazu iz istrage o tome nije izjašnjavao). Također je i svjedok A.H. u iskazu iz istrage naveo da je vidio da je optuženi izvadio nož, pojašnjavajući: „ja nisam vidio odakle ga je izvadio“, pa je onda nejasno šta se želi postići pitanjem u žalbi braniteljice „odakle“, niti je u žalbi pojašnjeno zbog čega je ta okolnost bitna u odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome iz iskaza samog optuženog proizilazi da je nož držao „za pasom naprijed“. Naposlijetku, žalbeni navod da „prvostepeni sud, u odnosu na dinamiku događaja, čini se, u cijelosti poklanja vjeru iskazu svjedoka A.H. iz istrage, a potpuno paušalno i šturo cijeni iskaz optuženog u odnosu na činjenice koje je oštećeni, na upit, potvrdio iskazom na pretresu“, također je nejasan i neprecizan, ali pod pretpostavkom da braniteljica želi reći da je, prema iskazu optuženog, on izvadio nož kako bi zaplašio oštećenog i naveo ga da se povuče, a da je oštećeni na glavnom pretresu izjavio da je vidio nož kod optuženog, ovaj sud prvenstveno ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude (na strani 8. pasus 2.), dao razloge zbog kojih ne prihvata ove navode optuženog, a ti razlozi se žalbom braniteljice ne osporavaju. Također, sud je utvrdio da su optuženi i oštećeni nakon verbalne prepirke krenuli u fizički sukob na koji je optuženi pristao i u njemu aktivno učestvovao, te pri tome oštećenom zadao udarac nožem u vitalni dio tijela (što se također žalbom ne osporava), pa je onda irelevantno u kojem momentu je optuženi izvadio nož i odakle ga je izvadio.
Osporavajući odluku o kazni, tužiteljica u žalbi navodi da je sud na strani optuženog propustio da cijeni otežavajuće okolnosti i to, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, što se ogleda u tome da je krivično djelo počinjeno na štetu maloljetnika (oštećeni je u vrijeme učinjenja krivičnog djela imao 17 godina), zatim pobude iz kojih je krivično djelo učinjeno, a radi se o tome da ga je optuženi učinio zbog posve banalnog povoda, zbog toga što je oštećeni u njegovom pravcu bacio kovanicu, potom okolnosti učinjenja krivičnog djela koje se odnose na to da se krivično djelo desilo u ugostiteljskom objektu u kojem je bilo prisutno više osoba mlađe životne dobi, a u koji je optuženi došao sa nožem, te da sud nije cijenio intenzitet nanošenja teške tjelesne povrede koju je optuženi nanio oštećenom, a koja je opisana u izreci presude. Također navodi da olakšavajuće okolnosti koje je cijenio prvostepeni sud, ne mogu imati karakter naročito olakšavajućih, kada se imaju u vidu i otežavajuće okolnosti koje je sud propustio cijeniti.
S druge strane, iako braniteljica optuženog nije osporavala prvostepenu presudu zbog odluke o kazni, ovaj sud je u smislu člana 323. ZKP FBiH, pobijanu presudu ispitao i u tom dijelu, budući da se žalbom braniteljice ukazuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U tom kontekstu, kako je sud optuženom ublažio kaznu ispod zakonom propisanog minimuma i to do donje granice ublažavanja (kazna zatvora u trajanju od 1 godine), onda slijedi da se ispod te mjere, kazna optuženom ne bi ni mogla ublažiti.
Prvostepeni sud je pri odmjeravanju kazne optuženom za predmetno krivično djelo našao da na njegovoj strani nema otežavajućih okolnosti, a od olakšavajućih je cijenio da je optuženi ranije neosuđivan, da se radi o mladoj osobi (rođen … godine), te da je krivično djelo učinio u stanju smanjene uračunljivosti, pa je zaključio da te olakšavajuće okolnosti imaju karakter naročito olakšavajućih, temeljem čega mu je ublažio kaznu ispod zakonom propisanog minimuma, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.
Ispitujući pravilnost te odluke o kazni, ovaj sud nalazi da se pravilno žalbom tužiteljice ukazuje da prvostepeni sud nije cijenio otežavajuće okolnosti koje postoje na strani optuženog. Pri tome, neprihvatljiv je žalbeni navod tužiteljice da je sud propustio cijeniti „intenzitet nanošenja teške tjelesne povrede koje je optuženi nanio oštećenom“, jer u žalbi ne iznosi argumente zašto bi ta okolnost trebala biti cijenjena kao otežavajuća, odnosno, o kakvom intenzitetu povrede se radi pa da bi to bilo od utjecaja na odmjeravanje kazne. Međutim, osnovano se žalbom tužiteljice ukazuje da je trebalo kao otežavajuće okolnosti na strani optuženog cijeniti jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra tj. okolnost da je krivično djelo učinjeno prema maloljetniku, zatim pobude iz kojih je krivično djelo učinjeno (prema iskazima svjedoka, oštećeni je želeći platiti račun konobaru, bacio kovanicu od 5 KM koja je pala na pod blizu optuženog i to je bio povod zbog kojeg se optuženi upustio prvo u verbalni, a potom i fizički sukob sa oštećenim u kojem ga je nožem ubo u vitalni dio tijela), a također je, i po ocjeni ovog suda, kao otežavajuću trebalo cijeniti okolnost da je optuženi došao na javno mjesto na kojem se okupljaju mladi, noseći sa sobom nož dužine oštrice 19,5 cm. Pri tome, iako se osnovano žalbom tužiteljice ukazuje da sud nije cijenio napred navedene okolnosti kao otežavajuće, a trebao je, ovaj sud je stava da nije prihvatljiv žalbeni navod tužiteljice da utvrđene olakšavajuće okolnosti ne mogu imati karakter naročito olakšavajućih. Ovo stoga što, i po ocjeni ovog suda, olakšavajuće okolnosti koje je na strani optuženog cijenio prvostepeni sud, uz činjenicu da se radi o krivičnom djelu ubistva u pokušaju, za koje zakon predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja, opravdavaju izricanje kazne optuženom ispod zakonom propisanog minimuma.
Stoga je ovaj sud na osnovu člana 329. ZKP FBiH, donio presudu kojom je, odbivši žalbu braniteljice optuženog kao neosnovanu, a djelimično uvaživši žalbu tužiteljice, pobijanu presudu preinačio u odluci o kazni, pa optuženom uz primjenu odredbi članova 49., 50. stav 1. tačka b) i 51. tačka b) KZ FBiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, nalazeći da je takva kazna srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i okolnostima pod kojima je ono učinjeno, stepenu krivnje optuženog i nastaloj posljedici, te dovoljna ali i potrebna da bi se njome ostvarila generalna i specijalna prevencija.
Zapisničar Predsjednica vijeća
Šeta Mevlida, s.r. Knežević Žana, s.r.