BOSNA I HERCEGOVINA   

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

       VRHOVNI SUD

FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

       Broj: 32 0 Ps 378648 24 Rev

       Sarajevo, 11.02.2025. godine

      Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sutkinja: Mirsade Čaušević-Dučić, kao predsjednice vijeća, Svjetlane Milišić-Veličkovski i Amele Mahić Samardžić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: „RADNIK GRADNJA“ d.o.o. Lukavac, Armije BiH D5 i 2. „GROF ING“ d.o.o. Sarajevo, Azize Šaćirbegović broj 110, koje zastupa punomoćnica Tijana Baluković, advokatica iz Tuzle, protiv tuženog „SISECAM SODA LUKAVAC“ d.o.o. Lukavac, Lukavačkih brigada bb, koga zastupa punomoćnik Edin Mukanović, advokat iz Tuzle, radi predaje građevinske opreme i isplate, vrijednost spora 99.835,00 KM, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj: 32 0 Ps 378648 23 Pž od 19.02.2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11.02.2025. godine, donio je sljedeću

P R E S U D U

Revizija se odbija.

Odbijaju se zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

O b r a z l o ž e n j e

      Prvostepenom presudom Općinskog suda u Tuzli broj: 32 0 Ps 378648 20 Ps od 16.05.2023. godine, stavom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Obavezuje se tužena da tužiteljima vrati građevinsku opremu i to: cijevnu skelu dužine 185 metara, spojnica 180 komada, utikača 85 komada i metalnih podupirača 260 komada ili da plati protuvrijednost iste u iznosu od 23.757,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate, kao i da tužiteljima za period koji se oprema nalazila kod tuženog od 06.03.2017. godine pa do 12.04.2023. godine isplati iznos od ukupno 85.912,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude“. Stavom II izreke obavezani su tužitelji tuženom na ime troškova postupka isplatiti iznos od 6.757,92 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude, dok je stavom III izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženog za troškove postupka preko dosuđenog iznosa.

      Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj: 32 0 Ps 378648 23 Pž od 19.02.2024. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda u I. i II. stavu izreke potvrđena. Odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

      Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tužitelj zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da ovaj sud reviziju usvoji i nižestepene presude preinači, tako što će u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, a tuženog obavezati da mu naknadi troškove parničnog postupka, uključujući i troškove sastava revizije u iznosu od 1.972,50 KM i sudske takse po odluci suda; ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

       U odgovoru na reviziju tuženi je osporio osnovanost revizijskih prigovora i predložio da ovaj sud reviziju odbije kao neosnovanu, a tužitelja obaveže da mu naknadi troškove sastava odgovora na reviziju u iznosu od 2.307,83 KM.

       Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku¹, ovaj sud je odlučio kao u izreci.

       Revizija nije osnovana.

       Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za predaju građevinske opreme bliže označene u izreci prvostepene presude ili isplatu protivvrijednosti te opreme u iznosu od 23.757,50 KM, te zahtjev za isplatu iznosa od 85.912,50 KM na ime naknade za izgubljenu dobit za period u kojem se oprema nalazila kod tuženog.

      Iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su tužioci vlasnički povezana lica; da je prvotužitelj dana 15.08.2015. godine dao u zakup drugotužitelju sljedeću opremu za obavljanje građevinskih radova: drvena oplata: oplata doka – komada 150, drveni nosači – komada 220, te metalne skele: cijevna skela – 2000 metara, spojnice i utikači – komada 300, metalni podupirači – komada 300, i to za zakupninu u iznosu od 1.400,00 KM; da je potom drugotužitelj iznajmio izvjesnu građevinsku opremu, za neutvrđeni iznos najamnine i neutvrđenog sastava, društvu „Santać inžinjering“ d.o.o. Tuzla, te da na nepotpisanom reversu stoji da je predata: cijevna skela dužine 185 metara – komada 1, spojnice – komada 180, utikači – komada 85 i metalni podupirači – komada 260; da je „Santać inžinjering“ iznajmljenu opremu koristio kod tuženog prilikom izvođenja radova u krugu Fabrike SSL u Lukavcu od 08.04.2016. godine, te da je, tokom trajanja ugovora sa tuženim napustio gradilište, ostaviviši opremu na gradilištu, nakon čega je umjesto tog društva u posao uveden d.o.o. „Kristal“ Živinice, koji je ugovoreni građevinski posao i obavio; da su tužitelji u više navrata tražili od tuženog povrat utužene građevinske opreme, tvrdeći da je ona, nakon što ju je koristio d.o.o. „Kristal“ Živinice, ostala kod tuženog; da vrijednost opreme po procjeni vještaka građevinske struke, iznosi 23.757,50 KM, što predstavlja trenutnu vrijednosti polovne građevinske skele sa svim njenim pratećim dijelovima.

      Prvostepeni sud je, na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, odbio tužbeni zahtjev, cijeneći da tužitelji nisu bili u materijalnopravnom odnosu sa tuženim, budući da je prvotužitelj predmetnu građevinsku opremu izdao u zakup drugotužitelju, a drugotužitelj ju je izdao društvu „Santać inžinjering“ d.o.o. Tuzla, zbog čega obaveza vraćanja predmeta zakupa zakupodavcu, kao i obaveza naknade štete u slučaju da tako ne postupi, leži na društvu Santać, a ne na tuženom. Zbog toga prvostepeni sud nalazi osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani prvotužitelja, budući da je kao zakupodavac aktivno legitimisan da traži povrat stvari samo drugotužitelj. Iz istog razloga neosnovanim prvostepeni sud nalazi i zahtjeve tužitelja za isplatu iznosa od 23.757,50 KM na ime protivvrijednosti predmetne opreme, kao i iznosa od 85.912,50 KM na ime zakupnine za period u kojem se oprema nalazila kod tuženog.

      Odlučujući o žalbi tužitelja, drugostepeni sud je žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda, prihvativši kao pravilne činjenične i pravne zaključke tog suda, te dajući za takvu odluku i druge pravne razloge. Drugostepeni sud tako konstatuje da tužbeni zahtjev, u dijelu kojim se traži predaja opreme ili isplata njene protivvrijednosti, predstavlja alternativni tužbeni zahtjev, a kako na strani tuženog ne postoji alternativna obaveza po izboru dužnika u smislu odredaba člana 403. do 408. Zakona o obligacionim odnosima, takav tužbeni zahtjev je neosnovan. Taj sud također nalazi da je bez osnova žalbeni prigovor tužitelja da se radi o vlasničkoj tužbi za povrat stvari i naknadu štete, te da je tužbeni zahtjev trebalo usvojiti primjenom člana 126. Zakona o stvarnim pravima, odnosno člana 155. i 185. Zakona o obligacionim odnosima. Pored već iznesenog argumenta u pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva, taj sud nalazi da u konkretnom slučaju nije dokazano da se utužena stvar nalazi u tuženikovom posjedu, što bi bio jedan od uslova za usvajanje tužbenog zahtjeva za povrat stvari; dok u pogledu zahtjeva za naknadu štete, tužioci nisu dokazali da je tuženi preduzeo bilo kakvu radnju kojom je otuđio ili uništio tuženikovu skelu sa pripadajućom opremom.

      Bez osnova revidenti prigovaraju povredi pravila parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku, učinjenoj od strane drugostepenog suda. Iako u reviziji ukazuju na ovaj revizijski razlog, revidenti ne navode niti jedan konkretan prigovor procesnopravne prirode, koji bi mogao biti predmetom revizijskog ispitivanja. Prema odredbi člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku, sud po službenoj dužnosti pazi samo na primjenu materijalnog prava, dok je o povredama odredaba parničnog postupka ovlašten voditi računa jedino kada se revident na taj revizijski razlog u reviziji određeno poziva. Budući da revidenti ne ukazuju niti na jednu konkretnu povredu odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da nije ostvaren ovaj revizijski prigovor.

      Tužitelji pojedinim revizijskim prigovorima osporavaju i utvrđeno činjenično stanje. Takav je navod revizije da predmetna oprema nije mogla izaći iz kruga preduzeća tuženog bez njegovog odobrenja, da je stoga očigledno da se oprema još nalazi kod tuženog, odnosno da je sklonjena u krugu ili je napustila krug usljed radnji odnosno propuštanja njegovih zaposlenika. Isto tako, revidenti navode da je netačan zaključak drugostepenog suda da još uvijek nije raskinut ugovor o zakupu zaključen između tužitelja i Santać inžinjering d.o.o. Budući da prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije relevantan u revizijskom postupku, u skladu s odredbom člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, to ovaj sud naprijed navedene prigovore nije cijenio.

      Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

      U prvom redu, ovaj sud cijeni pravilnim pravne zaključke drugostepenog suda o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju stvari ili isplatu njene protivvrijednosti iz razloga što se radi o zahtjevu formulisanom kao alternativni tužbeni zahtjev. Naime, uz tužbeni zahtjev za predaju individualno određene stvari može se postaviti alternativni tužbeni zahtjev za isplatu njene novčane protivvrijednosti samo ako za takav zahtjev postoji materijalnopravni osnov.

      Ukoliko su tužitelji željeli tražiti da sud obaveže tuženog da im vrati građevinsku opremu koja je predmet zahtjeva, a ako se utvrdi da za to ne postoji mogućnost, da ga onda obaveže na isplatu njenu protivvrijednosti, morali su svoje zahtjeve formulisati kao eventualno kumulirane, u smislu odredbe člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku. Tom odredbom je propisano da tužitelj može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut prije njega nije osnovan.

      Naprotiv, tužitelji svoj zahtjev postavljaju kao zahtjev za ispunjenje alternativne obaveze sa pravom izbora tuženog. Takav zahtjev može se postaviti samo ako alternativna obaveza proizlazi iz građanskopravnog odnosa stranaka koji je ustanovljen pravnim poslom ili zakonom, kako je to regulisano odredbom člana 403. Zakona o obligacionim odnosima. U takvom slučaju tužitelj je ovlašten prema tuženom istaknuti više zahtjeva, a tuženi se može osloboditi obaveze ispunjenjem bilo kojeg od tih zahtjeva. Ukoliko nađe da je takav tužbeni zahtjev osnovan, sud će tuženog obavezati na ispunjenje svih zahtjeva, ostavljajući tuženom izbor načina na koji će se osloboditi obaveze. 

      Shodno navedenom, pravilno je drugostepeni sud ukazao na ustaljeni stav sudske prakse da se, kada se zahtjevom iz tužbe traži da se tuženi obaveže da izvrši obavezu, s tim da od dvije ili više alternativno određenih činidbi izabere jednu, radi se o jednom zahtjevu, pa se on može usvojiti samo kao takav, pod uslovom da taj zahtjev, odnosno alternativna obaveza po izboru tuženog, ima svoje uporište u materijalnom pravu - ili pak odbiti ukoliko taj zahtjev, odnosno alternativna obaveza po izboru tuženog, nema svoje uporište u materijalnom pravu.

      U konkretnom slučaju, obaveza tuženog sa dva načina ispunjenja – predajom stvari ili isplatom njene protivvrijednosti, nema svoj osnov ni u nekom pravnom poslu između parničnih stranaka, niti u zakonu, pa je tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan iz navedenog razloga.

      Neovisno od navedenog, pravilno drugostepeni sud odgovara i na prigovor revidenata da su pravni osnov njihovog tužbenog zahtjeva predstavljale odredba člana 126. Zakona o stvarnim pravima, kojom je regulisano pravo vlasnika da traži predaju stvari, odnosno odredbe čl. 155. i 185. Zakona o obligacionim odnosima, kojima je regulisano pravo na naknadu štete, te da je tužbeni zahtjev trebalo usvojiti po tom osnovu.

      Suprotno navodima revizije, pravilan je zaključak tog suda da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nije ispunjen jedan od uslova za osnovanost tužbenog zahtjeva za povrat stvari, a to je činjenica tuženikovog posjeda predmetne stvari. Revizijski navodi istaknuti u tom pravcu zasnivaju se na pogrešnoj činjeničnoj tvrdnji, koja nije utvrđena u postupku, da se predmetna građevinska oprema nalazi kod tuženog. Stoga je pravilno utvrđeno da je ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan i iz tog razloga.

      Revidenti svoj stav o obavezi tuženog da im naknadi običnu štete u visini protivvrijednosti građevinske opreme, kao i štetu zbog izgubljene dobiti, zasnivaju na pravnom stavu da tuženi odgovora za opremu koja je ušla u krug njegove fabrike, pri tome ne navodeći pravni osnov tuženikove odgovornosti. Sama činjenica da je zakupac građevinske opreme Santać inžinjering d.o.o, kao izvođač radova kod tuženog, unio u tvornički krug opremu koju je uzeo u zakup od drugotužitelja, kao ni činjenica da je tu opremu kod tuženog i ostavio, na strani tuženog ne stvara bilo kakvu odgovornost za ovu opremu. Tuženom nije morao biti poznat odnos između tužitelja i društva Santać, niti je morao znati o čijoj se opremi radi. Iako se oprema nalazila u krugu fabrike tuženog, donesena je i korištena od strane izvođača radova, a po njihovom odlasku tu opremu tuženom niko nije predao u posjed, niti ga zadužio da o njoj vodi brigu.

      Shodno navedenom, drugostepeni sud u tom pogledu pravilno nalazi da su tužitelji bili dužni dokazati činjenice relevantne za primjenu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a naročito dokazati tvrdnju da je tuženi preduzeo radnju kojom je otuđio ili uništio njihovu skelu sa pripadajućom opremom - što su tužitelji u postupku pred prvostepenim sudom propustili učiniti.

      Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je 06.03.2017. godine, u fabričkom krugu tuženog, zatečen jedan dio sporne opreme. U pogledu nedostajećeg dijela opreme koju tužitelji potražuju, a koja nije zatečena kod tuženog 06.03.2017. godine, tužitelji su propustili sa stepenom izvjesnosti dokazati da su građevinsku opremu, u traženoj količini, dali u zakup društvu Santać inžinjering d.o.o, jer je jedini dokaz o tome revers kojeg je potpisao sam drugotužitelj. Nadalje, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja ne može se zaključiti da je društvo Santać inžinjering d.o.o. svu iznajmljenu opremu i unijelo u krug fabrike tuženog, niti izvedeni dokazi isključuju mogućnost da je društvo Santać inžinjering ili pak društvo Kristal d.o.o, koje je opremu naknadno koristilo, sa sobom odnijelo jedan dio opreme. Utvrđeno činjenično stanje, dakle, ne daje osnova za zaključak da je tuženi počinio bilo kakvu štetnu radnju koja bi na njegovoj strani stvorila odgovornost prema tužiteljima.

      U pogledu dijela opreme koja je zatečena kod tuženog 06.03.2017. godine, drugotužitelj nije dao logično objašnjenje zašto već tada nije preuzeo predmetnu opremu koju mu je tuženi stavio na raspolaganje, jer nije bilo neophodno da tuženi pronađe i preostali dio opreme da bi drugotužitelj mogao preuzeti ono što mu je već bilo dostupno, pa u tom smislu za svoj propust ne može pozivati tuženog na odgovornost.

      Pravilno drugostepeni sud konstatuje i da, čak i kada bi se prihvatilo stanovište da je tuženi od 06.03.2017. godine, saglasno načelima savjesnosti i poštenja iz člana 12. Zakona o obligacionim odnosima i obaveze ponašanja sa pažnjom dobrog privrednika iz člana 18. istog zakona, trebao povesti više računa o čuvanju predmetne opreme za koju je nesporno da se nalazila u krugu tuženog na taj dan, u postupku nije utvrđena tačna vrijednosti tog dijela utužene opreme, tako da se ne bi mogao ni djelimično usvojiti tužbeni zahtjev za naknadu ovog vida štete.

      Ni tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti nije osnovan iz navedenih razloga, kao ni iz drugih razloga koje u obrazloženju svoje presude navodi drugostepeni sud (str. 4. i 5), a koje ovaj sud prihvata kao jasne, logične i na zakonu zasnovane, te ih nema potrebe ponavljati.

     Shodno svemu navedenom, ovaj sud je našao da su nižestepeni sudovi pravilnom primijenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, donijeli na zakonu zasnovanu odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva.

     Kako nisu osnovani revizijski razlozi, a ne postoji ni razlog na koji u postupku po reviziji sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku reviziju valjalo odbiti.

     U skladu s odredbom člana 397. stav 1. u vezi s članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odbijen je zahtjev revidenata za naknadu troškova sastava revizije, budući da revidenti nisu uspjeli u revizijskom postupku. Zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju odbijen je primjenom člana 397. stav 1. u vezi s članom 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer ovi troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice i zaštite prava tuženog u ovom postupku.

                                                       Predsjednica vijeća

                                                  Mirsada Čaušević-Dučić, s.r.

¹ „Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15